Hrvatska ni u vrijeme kad je bilo snijega ni kad su sestra i brat Kostelić bili na vrhuncu nije imala 200.000 skijaša, pa ni upola toliko. No političari i mediji obmanjuju nas i s ozbiljnijim pričama: o velikom rastu, o potrošnji, turizmu, besplatnom zdravstvu…
Svake se zime godinama u medijima uoči ‘hrvatskog tjedna‘ ponavljalo da ‘na skijanje kreće 200.000 skijaša iz Hrvatske‘. Međutim, nikad ih nitko nije izbrojio. Procjena je svojedobno došla iz Udruženja hrvatskih putničkih agencija. Ovih je dana zaluđenost skijanjem poprimila novu dimenziju. Jedan je portal objavio naslov unutar kojega se našla i ‘činjenica‘ da ‘skijanje planira 23 posto građana‘. To bi značilo da imamo čak 874 tisuće skijaša! U tekstu se navode rezultati istraživanja jedne kartičarske kuće prema kojima su adventska putovanja u europske gradove i dalje najpopularniji izbor (planira ih 54 posto onih koji namjeravaju putovati u inozemstvo), slijede putovanja po Europi nekim drugim povodom s 24 posto, a 23 posto ispitanika planira odlazak na skijanje. Dakle, ipak nemamo 870.000 skijaša – na skijanje ide svaki četvrti od onih koji planiraju putovanje u inozemstvo (a taj se broj ne navodi).
Statistika govori da je 3,5 posto turista iz Hrvatske prošle godine kao glavni razlog putovanja navelo skijanje, što znači da ih je bilo oko 60.000. Tomu treba dodati neznatan broj skijaša koji skijaju isključivo na domaćim skijalištima (Sljeme, Platak i nekoliko manjih staza), ali sve je to znatno manje od 200.000. Taj je broj, zapravo, jedan od novih hrvatskih urbanih mitova. U nastavku smo ih izabrali deset.
1. Mit o velikom rastu
Nema u posljednje vrijeme ni jednog istupa iz Vlade vezanog uz gospodarstvo u kojem se ne spominje ‘rekordan rast‘ ili ‘jedan od najvećih porasta BDP-a‘ u EU-u. Pritom se zanemaruju uzroci tog rasta. Hrvatska će ove godine s rastom od 3,6 posto imati BDP veći 2,8 milijarde eura nego lani. Od toga su 1,64 milijarde sredstva iz EU-a. Tako rast će rast ‘na hrvatski pogon‘ iznositi samo 1,16 milijardi eura, što je 0,94 posto. Dodatni je porazan podatak taj da Hrvatska u proteklih deset godina članstva u EU-u (ne računajući atipične pandemijske godine) nije uopće povećavala rast, nego ga je smanjivala. Dakle, novac smo (po) trošili jednokratno, bez multiplikatora tih ulaganja – na beton i plaće u javnome sektoru.
2. Mit o ICT-u
Ovaj sektor godinama se navodi kao najpropulzivniji, globalno i izvozno orijentiran, ponosimo se i s dva jednoroga. Istini za volju, broj tvrtki u tom je sektoru u posljednjih petnaest godina povećao udjel u ukupnom gospodarstvu s 3,3 posto na 7,2 posto, udjel broja zaposlenih s 3,4 posto na 5,7 posto, a udjel u dodanoj vrijednosti sa 7,1 na 9,3 posto. Međutim, udjel ICT-a u ukupnom prometu povećan je neznatno – s 4,4 posto na 4,5 posto, što zasad ne opravdava ‘zaluđenost‘ ICT-om. Kamo sreće da taj aktualni mit u budućnosti postane stvarnost.
3. Mit o potrošnji kao generatoru rasta
U stalnoj borbi za veće plaće sindikalist Vilim Ribić lansirao je tezu da veće plaće njegovim članovima (u visokom školstvu) djeluju blagotvorno na rast BDP-a jer oni s većim plaćama mogu više trošiti. Tu je tezu Vlada u cijelosti prihvatila, pogotovo nakon drastičnog predizbornog dizanja plaća državnom i javnom sektoru. Pritom se ne vodi računa da takve povišice, odnosno veća proračunska opterećenja, nemaju opravdanje ni u rastu produktivnosti poduzetničkog dijela društva, a pogotovo ne u javnome sektoru.
4. Mit o sigurnom ulaganju u nekretnine
Postoji uvjerenje da je ulaganje u nekretnine uvijek sigurno i profitabilno. Međutim, tržište nekretnina može biti nestabilno, a cijene variraju ovisno o lokaciji i ekonomskim uvjetima. Doduše, sad smo u fazi rasta cijena, ali mnogim kupcima u financijskoj krizi nakon 2009. aktivirane su hipoteke, a propale su i mnoge građevinske tvrtke.
5. Mit o jednostavnom pokretanju posla
Mnogi vjeruju da je pokretanje vlastitog posla jednostavno i da donosi brzu zaradu. U stvarnosti, kad se upuste u tu avanturu, poduzetnici se suoče s mnogim birokratskim zaprekama, visokim porezima, konkurencijom…
6. Mit o besplatnom zdravstvu
Iako je zdravstvena skrb u Hrvatskoj nominalno besplatna, stvarnost je da pacijenti često moraju plaćati dodatne troškove za lijekove, specijalističke preglede i druge usluge. Tomu svakako treba dodati da liste čekanja mnoge pacijente usmjeravaju u privatno zdravstvo gdje im usluge naplaćuju liječnici iz državnog sektora koji kod privatnika (ili čak u vlastitim klinikama) rade ‘u fušu‘.
7. Mit o turizmu
Histerično prebrojavanje svakog turista na Bregani i Maclju postala je ključna ljetna medijska zanimacija. Činjenica je da Hrvatska previše ovisi o turizmu, koji navodno drži petinu BDP-a, a neki ministri čak procjenjuju udjel na 25 posto. No u pandemijskoj godini bez turizma BDP je pao ‘samo‘ 8,6 posto. Premda od turizma djelomično žive i druge djelatnosti (od trgovine i naftne industrije do prijevoza i industrije), tvrtke iz turizma i ugostiteljstva imaju tek 4,9 posto udjela u ukupnom prometu hrvatskoga gospodarstva.
8. Mit o produljenju turističke sezone
Hrvatska je orijentirana na cjelogodišnji turizam. Ta proklamacija samo je mrtvo slovo na jadnom papiru koji mora trpjeti sve eskapade domaćih političara, koji ni na koji način nisu pridonijeli produljenju sezone. Štoviše, prema podacima Hrvatske turističke zajednice, u srpnju i kolovozu daleke 2013. ostvareno je 60 posto od ukupnog broja noćenja u toj godini, a u ta dva mjeseca prošle godine ostvareno je čak 69 posto noćenja.
9. Mit o gostoljubivosti i otvorenosti
Hrvatska figurira kao otvorena zemlja gostoljubivih ljudi, ali ta predodžba u dobrom je dijelu propagandni slogan. To se potvrđuje sve češćim napadima na strane radnike, pogotovo one koji izgledom odudaraju od hrvatske varijante WASP-a. Osim toga, oko 20 posto građana ne prihvaća ideju da njihov sin ili kći budu u vezi s osobom druge vjere, nacionalnosti ili boje kože.
10. Mit o sportskoj nepobjedivosti
Hrvatska je poznata po uspjesima u sportu, ali postoji uvjerenje da su svi hrvatski sportaši uvijek uspješni. Neuspjesi se često prešućuju (osim kad se u elitnim sportovima traži krivca za neuspjeh). A u kontekstu ‘otvorenosti‘, rezultate svjetskih sportova ne možete naći u medijima čim naši predstavnici ispadnu, kao na aktualnome ženskom Europskom prvenstvu u rukometu.