Bio je to dobro zamišljen projekt, gotovo je i realiziran, a onda su počeli problemi i sporovi s mnogo problematičnih sudskih odluka. To traje godinama i još nije gotovo. A riječ je o jednom od najvećih arbitražnih sporova na ovom području, vrijednom petsto milijuna kuna
Vjerojatno najveći arbitražni postupak prema vrijednosti, najveći spor koji se ikada vodio na ovome području (ne računajući Zagreb) jest onaj koji se vodi zbog Spaladium Arene u Splitu, čija glavnica vrijedi više od petsto milijuna kuna, a kad se dodaju zatezne kamate, onda i neusporedivo više. Kad je riječ o ideji, to je prekrasan projekt u kojem je Grad Split zainteresiranim ulagačima na tržištu ponudio javno-privatno partnerstvo da bi se sagradilo nekoliko objekata.
U tzv. paketu primarno je bila Spaladium Arena kao sportska, ali i multifunkcionalna arena, zatim veliko parkiralište, hotel te golem prostor za pravosudne i druge institucije. Sve je počelo idilično, uz velik interes investitora. Prvi građevinski dio (sama Arena) gotovo je priveden kraju i partneri su plaćali što su trebali plaćati, misleći na Republiku Hrvatsku i Grad Split.
Kako su počeli problemi
U jednom trenutku sve se počelo komplicirati – privatni partneri zapali su u poslovne probleme i Pandorina je kutija otvorena. Javno je financiranje prestalo, banke koje su financirale privatne partnere (koji su otišli u stečaj) smatrale su da su oštećene pa su pokrenule postupke. I onda nastaje ono dotad nezapamćeno: pokreće se arbitraža (2015.) u kojoj se donosi odluka u korist banaka na štetu Grada Splita, ali, izvan svih pravnih običaja i normi koje vrijede i za arbitražu i za sudove, dogodilo se to da se aneksi osnovnog ugovora na arbitraži uopće nisu pročitali, a u aneksima ugovora, potpuno contra legem, splitski gradonačelnik samostalno je odstupio od osnovnog ugovora, i to preko granica koje mu bez suglasnosti Gradskog vijeća dopušta zakon.
Naravno, problemi su se nastavili nizati. Grad Split pokrenuo je kaznene postupke i protiv arbitara i protiv odgovornih osoba. U međuvremenu se pojavilo mnogo čudnih podataka: recimo, predsjednik arbitraže tijekom vođenja arbitraže dugo nije bio na popisu međunarodnih arbitara (a to je međunarodni spor), što se pretkraj postupka pokušalo sanirati spajanjem međunarodnog i domaćeg popisa. Nakon toga su i Grad Split i odvojeno ovlaštena osoba za sklapanje toga javnog ugovora o javno-privatnom partnerstvu Dejan Kružić pokrenuli odvojeno parnične postupke.
Umanjena vrijednost
Grad Split za sada je pravomoćno uspio, a tužba profesora Kružića odbačena je u prvom stupnju jer da nema pravnog interesa za vođenje postupka. Sada je i taj postupak dobio pravomoćni pravorijek: dakle, Visoki trgovački sud odlučio je da profesor Kružić itekako ima aktivnu legitimaciju i da ima pravo na vođenje postupka. Čim se to dogodilo, uz dosta čudnih događaja poput dostave i sličnog, banke, kao da se ništa nije dogodilo, tuže Grad Split na isplatu. I tada slijedi najčudniji dio, koji dovodi u pitanje i ozbiljnost i vjerodostojnost onih koji su za to odgovorni: kako je moguće na tužbu u kojoj se traži izravno i neizravno pola milijarde kuna glavnice staviti vrijednost predmeta spora od 10.001 kune?
To je poigravanje pravnom sigurnošću; to je, zapravo, poigravanje s državom. Naravno, na nedavno održanom ročištu Grad Split usprotivio se tomu i sutkinja koja vodi postupak reagirala je ne dopustivši to i odredivši sto puta veću vrijednost predmeta spora – milijun kuna. Međutim, kao podatak koji će se sigurno izučavati na pravnim fakultetima stoji da se to dogodilo. Samo jasnoće radi, prema vrijednosti predmeta spora određuje se i sudska pristojba.
Zar itko ima pravo maltretirati hrvatske ili bilo čije sudove tako da odredi vrijednost koja nema nikakve veze sa stvarnošću i zar nije logično onda upitati se je li i ta tužba pisana tako da je njezina vrijednost naplaćena tisuću puta manje nego što bi trebala biti naplaćena?
Moglo bi, ali nije
U najnovijoj tužbi banaka protiv Grada Splita i Spaladium Arene u stečaju, podnesenoj neposredno uoči pripremnog ročišta, banke su predale golemu količinu podnesaka, svjesne da tuženi ne mogu odmah odgovoriti. Grad Split zatražio je rok od petnaest dana, sud je to prihvatio i odredio ročište za studeni – zar ne bi bilo logično odrediti početak rujna i, primjerice, u listopadu i presuditi?
Također, zar se ne bi mogla odrediti vrijednost predmeta spora (a prema tome se određuju i troškovi postupka za onoga tko ga izgubi) u punome utuženom iznosu, zar ne bi bilo logično imati u pričuvi suca ili sutkinju za slučaj duljeg bolovanja osobe koja vodi postupak (što je uvijek moguće), zar ne bi bilo logično osigurati da postupci prema pravnim lijekovima traju tjednima, a ne godinama?
Zar ne bi, napokon, bilo najlogičnije da DORH objavi zašto je odbacio kaznenu prijavu protiv arbitara (na što je, naravno, imao pravo) i kako pravomoćno poništena arbitražna odluka nije utjecala na eventualno ponovno uključivanje u postupak te ima li možda oglušavanje Spaladium Arene u stečaju na najnoviji postupak elemente zabranjenog postupanja?