Neodrživa turistička destinacija dijelit će nagrade za održivi turizam

Dugo toplo ljeto počinje, sve su škole prazne ostale, a prebrojavanje turista i vozila na naplatnim kućicama postat će opet jedva podnošljiva dnevna informativna svakodnevnica. No, nije sve posve dosadno ovoga turističkog ljeta.

Ministar turizma i sporta Tonči Glavina, glavni tajnik UN-ove Svjetske turističke organizacije Zurab Pololikašvili i rektor Sveučilišta u Zagrebu Stjepan Lakušić potpisali su sporazume prema kojima će Hrvatska dobiti znanstveni Centar za istraživanje i razvoj održivog turizma i nagradu za održivi turizam.

– Moramo odrediti granice rasta jer naše destinacije moraju ostati žive, a ne biti isprazne kulise i muzeji. Dubrovnik je najbolji primjer kako od prekobrojnog turizma doći do destinacije koja je najviše napravila u održivom turizmu – rekao je Glavina prilikom potpisivanja tih sporazuma u Dubrovniku.

Ima, naravno, i drugačijih mišljenja. Možda je protok turista kroz taj grad postao održiv, ali to ne znači mnogo njegovim stanovnicima. Marko Dabrović iz Studija 3LHD, rodom iz Dubrovnika, na nedavnoj je Liderovoj konferenciji 'Gradimo budućnost' ustvrdio da ne poznaje čovjeka u Dubrovniku koji može djeci priuštiti stan u tom gradu. Slično je i u Splitu i u drugim većim sredinama na jadranskoj obali.

Inicijativa da se održivost u turizmu nagrađuje dobro je došla, a isto tako i centar koji bi znanstveno proučavao kako je uspostaviti. Veseli i što su pojedine destinacije ukrašene međunarodnim priznanjima za održivost te da je zbog njih bolji opći dojam domaćeg turizma. Međutim, realnost je da je naš ukupni turistički proizvod daleko od održivosti.

Osim vlasništva nad nekretninama, domaćima je teško priuštiv i najam apartmana za odmor. Izvanpansionska ponuda neugledna je i preskupa, opterećenje infrastrukture gotovo je nepodnošljivo, gradovi i mjesta nerijetko su neuredni. Može se tu mnogo toga popraviti, a rješenje je u aktivnostima gradova, općina i tijela nadzora.

U njima se odlučuje hoće li mjesto imati biciklističku stazu ili će majke gurati kolica po cesti jer pločnika nema, hoće li se u izletničke brodove naguravati više ljudi nego što je dopušteno, koliko će biti dopušteno dolazaka turističkih brodova, tko će i što nuditi na koncesijskim lokacijama te je li pub crawl poželjan ili ne.

Turizam je kod nas prepušten sam sebi i premda će nagrada za održivost donijeti primamljivu značkicu za ambicioznije, korisnije bi bilo utjecati s državne razine na lokalne vlasti da se priberu i počnu tražiti i primjenjivati najbolje prakse.

U pravu je ministar Glavina kad se ne zabrinjava padom dolazaka i noćenja iz svibnja, već se brine za održivost. Ali nagrade neće pomoći svim onim općinama i gradovima koji neprekidno inzistiraju na lošim i neodrživim turističkim praksama.