Kao što je trava zelenija u susjedovu vrtu, tako je i hrana uvijek jeftinija negdje drugdje. To bi se barem moglo zaključiti na temelju niza tekstova u kojima se od pojave visoke inflacije posljednje dvije godine uspoređuju cijene u Deželi i Hrvatskoj. Iako će se uvijek naći neki proizvod koji je zasigurno jeftiniji u Ljubljani ili Milanu nego u Zagrebu, pa će tako isti brend tjestenine u Mađarskoj stajati 5,20 eura, u Hrvatskoj 2,09 eura, a u Italiji samo 1,25 eura, usporedba samo nekoliko proizvoda neće dati vjerodostojan odgovor je li hrana u Hrvatskoj zaista skupa. Takve pojedinačne komparacije, uostalom, znanstveno su utemeljeno kao i objava fotografije računa kave ili piva na Stradunu ili u kojem hvarskom kafiću na društvenim mrežama.
Osim toga, kad je riječ o cijeni hrane, pitanje je s kim se uspoređujemo i u odnosu na što je hrana skupa. Kompariramo li se, primjerice, s Nizozemcima, s pravom možemo reći da je hrana u Hrvatskoj skupa. Hrvati na nju troše 18,5 posto svog proračuna, a Nizozemci je plaćaju dva posto niže od prosjeka EU-a te troše samo 11,6 posto proračuna u tu svrhu. S druge strane, u Rumunjskoj je hrana čak 28 posto jeftinija od europskog prosjeka, ali mala je to utjeha kad im čak 25 posto proračuna odlazi na nju, najviše u cijeloj Europskoj uniji.
Jedan od razloga dojma preskupe hrane sigurno je u tome što su u posljednje dvije godine znatno porasle cijene, čemu je osim inflacije izazvane pumpanjem goleme količine novca u gospodarstvo kumovao i rat u Ukrajini.
– Od početka rata u Ukrajini zamjetan je snažan rast cijena u svim zemljama istočne Europe: manji je uvoz jeftine hrane i sirovina iz Ukrajine i općenito poremećaji koji su izazvani tim ratom jako su utjecali na dizanje cijena hrane. Tako su njezine cijene najviše rasle, 20 posto, pa čak i 30 posto, u Mađarskoj, Slovačkoj, Litvi, Latviji, Estoniji, Češkoj i Poljskoj. I kod nas su tada počele rasti prilično brzo, ali ne prema tako visokim stopama. Kod nas je rast bio od 12 do 19 posto u odnosu na mjesec prethodne godine. U Hrvatskoj posljednjih mjeseci rast potrošačkih cijena ipak vidljivo usporava, cijene hrane i bezalkoholnih pića usporavaju malo sporije, ali iz mjeseca u mjesec njihov je rast sve niži – objašnjava konzultantica za poljoprivredu i prehrambenu industriju Zvjezdana Blažić.
Porastao i standard, ali to je slaba utjeha
Pogledaju li se Eurostatovi podaci, vidljivo je da su prije pet godina cijene hrane u Hrvatskoj bile tri posto niže od prosjeka EU-a (usporedba 2022. i 2018. godine), a danas su jedan posto iznad, no u međuvremenu je porastao i standard: stvarna potrošnja po stanovniku mjerena paritetom kupovne moći porasla je sa 66 na 75 prosjeka EU-a.
Te statistike, naravno, ne mogu pružiti nikakvu utjehu Hrvatima koji sklapaju kraj s krajem, osobito ako se uspoređuju sa Slovencima. Već nekoliko godina zaredom cijene hrane kod sjevernih susjeda na razini su hrvatskih, a plaće se znatno razlikuju, pa je to dodatni razlog za propitivanje opravdanosti hrvatskih cijena. I traženja uzroka za to.
Objašnjenje leži, među ostalim, u višegodišnjoj lošoj poljoprivrednoj politici i zanemarenoj prehrambenoj industriji.
– Visoke cijene hrane prije svega su rezultat vrlo niske razine domaće proizvodnje i ovisnosti o uvozu. Hrvatska je uništila svoje prehrambene kapacitete odnosno preradu, zato danas izvozimo pšenicu, a uvozimo goleme količine kruha i peciva; izvozimo kukuruz i uljarice, a jedan smo od najvećih uvoznika mesa u Europskoj uniji. U krizi smo vidjeli da svaki poremećaj i rast cijena na globalnom tržištu na nas utječe još drastičnije, zbog čega i imamo tako visoke cijene. Razloge skupe hrane treba tražiti i u korporativnoj pohlepi trgovaca i otkupljivača i prerađivača koji su kriznu situaciju iskoristili za gomilanje profita – oštar je poljoprivredni analitičar iz Kombinata 1969 Miroslav Kuskunović.
Zbog čega su cijene hrane upravo ovakve i mogu li biti pristupačnije u budućnosti, pročitajte u novom tiskanom i digitalnom izdanju Lidera.