Niska ulaganja u R&D ostavit će hrvatsku industriju u zoni imitacije

Problem nedovoljnih ulaganja u istraživanje i razvoj (R&D) u domaćem gospodarstvu svako malo iskoči u medijima, ponajviše kad se o tome govori u širem kontekstu vjerojatno najveće rak-rane hrvatskih kompanija – sporog rasta produktivnosti. Uz nedovoljna ulaganja u R&D poslodavci kao razloge zaostajanja u produktivnosti ističu nedostatak kvalitetne i obrazovane radne snage te nisku razinu digitalizacije i automatizacije. Kako riješiti te probleme, razgovarali smo s Nebojšom Stojčićem, rektorom Sveučilišta u Dubrovniku i jednim od najcitiranijih hrvatskih znanstvenika u svjetskim okvirima. Stojčić je i redoviti profesor na dubrovačkome Ekonomskom fakultetu, a jedini je hrvatski autor čija je istraživanja Europska komisija višekratno uvrštavala u svoje kvartalne preporuke znanstvene literature za kreatore javnih politika u području inovacija i istraživanja. Osim ekonomije inovacija, područja njegova znanstvenog interesa problemi su urbane i regionalne ekonomije te održivog turizma.

U europskim okvirima Hrvatska je pri dnu kad je riječ o ulaganjima u istraživanje u razvoj (1,39 posto BDP-a, a europski je prosjek 2,22 posto). Što to dugoročno znači za industriju, ali i gospodarstvo u cjelini?

– Niska ulaganja u istraživanje i razvoj dugoročno prijete ostaviti hrvatsku industriju u zoni imitacije umjesto stvaranja novih rješenja. Takav položaj otežava prelazak iz ekonomije troškova u ekonomiju znanja, u kojoj konkurentnost proizlazi iz inovacija, a ne iz nižih plaća. Nedostatak ulaganja u R&D ne pogađa samo tehnološki sektor nego i usporava modernizaciju cijeloga gospodarstva, od poljoprivrede do usluga. Bez sustavne potpore inovacijama domaće tvrtke teško ulaze u globalne lance vrijednosti na višim razinama, a privlačenje kvalitetnih stranih investicija postaje ograničeno. U konačnici, to utječe na sporiji rast produktivnosti, slabiji izvoz proizvoda visoke dodane vrijednosti i manju otpornost na globalne promjene. Ulaganje u znanje zato ne smijemo promatrati kao trošak, nego kao investiciju u dugoročnu konkurentnost i održivost hrvatskoga gospodarstva.

Može li privatni sektor znatnije podignuti ulaganja u istraživanje i razvoj te je li porezno rasterećenje dobiti jedini način za poticanje takvih ulaganja?

– Privatni sektor može i treba imati veću ulogu u financiranju istraživanja i razvoja, ali to se neće dogoditi samo zahvaljujući poreznim olakšicama. One mogu biti važan poticaj, no same po sebi nisu dovoljne ako ne postoji razvijen inovacijski ekosustav, pod čime mislim na mrežu sveučilišta, istraživačkih centara i poduzeća koja međusobno surađuju. Hrvatska još ima premalo primjera uspješne suradnje između znanosti i gospodarstva te slab prijenos rezultata istraživanja u praksu. Ključni su i stabilni javni programi koji dijele rizik s poduzetnicima, kao što su programi sufinanciranja inovacijskih projekata ili javno-privatna partnerstva u istraživanju. Tek tada ulaganja privatnog sektora u istraživanje postaju dio šire strategije tehnološkog razvoja, a ne izolirani napori pojedinih poduzeća....