Službena stopa inflacije za vas osobno ne znači apsolutno ništa. Primjera je bezbroj i svi vode do istog zaključka: da je stopa inflacije, jedina koju doista možemo nazvati realnom, ishod vaših osobnih potrošačkih navika i vašega životnog stila
Samo je u proteklih nekoliko dana o inflaciji rečeno valjda sve što se o njoj moglo reći, pogotovo nakon što je Vlada odlučila proširiti popis reguliranih proizvoda, čime je otvorena nova runda međusobnih prozivanja i optuživanja. Svakomu je netko drugi kriv, tako da na kraju za najvišu stopu inflacije u eurozoni nije, naravno, kriv nitko osim možda samih potrošača, koji troše previše i ne daju si truda hodati od trgovine do trgovine u potrazi za najjeftinijim proizvodima. Čak je i HNB-ovu guverneru Borisu Vujčiću ponestalo odgovora, što je uistinu znakovito jer je dosad uvijek izvlačio iz rukava barem nekakav razlog za visoku inflaciju.
Prije nego što ponudim ono što se meni čini kao nešto originalniji kut gledanja na inflaciju, moram dati svoj mali obol žustroj raspravi koja se vodila proteklih dana. Ne mogu, naime, ne komentirati zanimljiv odgovor trgovaca, artikuliran u izjavi Martina Evačića, predsjednika HUP-Udruge trgovine, kako je, eto, Hrvatska nedovoljno samodostatna pa nas uvoznici iskorištavaju visokim cijenama zato što su svjesni te svoje prednosti u odnosu na Hrvatsku. Moram primijetiti da je, recimo, Slovenija još manje samodostatna od Hrvatske, ali ima neusporedivo nižu stopu inflacije. Valjda su Slovenci proizvođačima simpatičniji pa dobiju bolju cijenu.
Varljiva statistika
No, digresiram. Stvar koja, čini mi se, nije dovoljno naglašena kad je u pitanju inflacija jest koliko je u oku promatrača, ali ne s obzirom na ukupne prihode pojedinca ili kućanstva, što se često naglašava. Konkretnije, da, dosta očito, ljudi s većim primanjima lakše podnesu inflaciju od onih s nižima, što ovaj ekonomski fenomen čini svojevrsnim porezom na siromašne. Mene više muči izrazito varljiv karakter službene stope inflacije, neovisno o kojem tipu mjerenja govorimo. Barem koliko ja znam, nitko nije jasno protumačio zabrinutoj javnosti da službena stopa inflacije za vas osobno ne znači apsolutno ništa. Riječ je o uprosječenom pokazatelju trenda koji donositeljima odluka, u ovom slučaju monetarnoj i fiskalnoj vlasti, samo sugerira smjer kretanja cijena (rastu li, padaju ili stagniraju) te koja je brzina tog trenda. I to je, bojim se, sve što vam službena stopa inflacije može ponuditi.
Mjesečna stopa inflacije, taj sveti broj pred kojim drhte i najmoćnije države svijeta, jedan je od najrelativnijih koncepata u ekonomskoj znanosti. Zašto? Pa jednostavno – zato što biste u tih mjesec dana mjerenja inflacije morali upotrebljavati točno one proizvode i usluge smještene u statističku košaricu po kojoj se inflacija mjeri da bi taj broj zaista bio primjenjiv na vas. Priznajem, govorim paušalno, ali nekako mislim da je takav slučaj rijedak, a lako je moguće da ne postoji u stvarnosti. Zaista, koliko ljudi potroši u mjesec dana točno ono što je u statističkoj košarici? Koliko ljudi uopće zna što se sve u njoj nalazi? Iskreno, ni ja vam ne bih mogao reći što je točno u toj mitskoj košarici. I zato, dragi moji čitatelji, vaša percepcija znatno više stope inflacije od službene nije samo percepcija, kako vas nerijetko mnogi stručnjaci uvjeravaju. Ona je itekako stvarna. Vaša ukupna osobna mjesečna potrošnja nema previše dodirnih točaka sa statističkom košaricom, stoga, sasvim doslovno, vaša stopa inflacije znatno odudara od službene. Vaša je inflacija, pretpostavit ću, u velikom broju slučajeva znatno viša od one o kojoj čitate.
Nije stvar u vama
To, inače, vrijedi i kad se gleda kumulativni rast u proteklih nekoliko godina, odnosno otkako se inflacija otela kontroli. Primjerice, čokolada osrednje kvalitete u kojoj kakaovac postoji samo u tragovima poskupjela je u prosjeku, koristit ću se kunama radi lakše usporedbe, s nekih šest kuna prije dvije godine na dvadeset kuna danas. Kao što vidimo, kumulativna inflacija debelo premašuje prosječnu kumulativnu stopu (barata se obično s 30-ak posto). Cijena muškog šišanja kod jedne frizerke u samo mjesec dana porasla je za 50 posto. Inflacija u tih mjesec dana nije bila, znate i sami, ni približno 50 posto. Štoviše, teško da postoji izračun prema kojem bi toliki skok bio matematički i ekonomski opravdan. Primjera je bezbroj i svi upućuju na isti zaključak: da je stopa inflacije, jedina koju doista možemo nazvati realnom, ishod vaših osobnih potrošačkih navika i vašega životnog stila.
Netko kupuje mnogo više kozmetike, manje hrane. Netko potrošačku elektroniku, ali ne čokoladu. Netko mnogo voća i povrća, manje ili nimalo mesa itd. Ili, jedan ste mjesec uglavnom trošili na proizvode i usluge čija cijena nije znatnije skočila, ali već ste sljedeći mjesec naletjeli na nekoliko mina. Kupili ste, recimo, fritule Dubai, i vaš ukupni trošak, dakle i inflacija, eksplodirao je u tome mjesecu. A kao što smo vidjeli, niz proizvoda, zaista jako dugačak niz, poskupio je mnogo više od službenih stopa inflacije. Nerijetko govorimo o kumulativnom skoku od 50, 100, 150, 200 posto po jedinici proizvoda unatrag dvije ili tri godine. To, jasno, vrijedi i za rast plaća. To što je vaša plaća možda rasla više od kumulativne inflacije ne znači ništa upravo zato što se rast plaće uspoređuje sa službenim rastom inflacije temeljenim na toj košarici u kojoj vi ne živite svoj život. Drugim riječima, niste ludi i nije to samo stvar vašega osobnog dojma koji je u sukobu s neumoljivom i hladnom statistikom – za svakog od nas istinska inflacija u pravilu je osjetno viša od službenih brojeva. Kako rekoh, potpuno je individualna. Znam da nimalo ne pomaže, ali eto, čisto da znate, nije stvar u vama.