Biznis i politika
StoryEditor

Nova runda subvencioniranih kredita: Opet pogodovanje špekulantima i građevincima

25. Veljača 2023.
foto Shutterstock

Hrvatska politika posvađana je sa statistikom. Naime, kao da u Vladi ne znaju za podatak da više od 90 posto kućanstava živi u vlastitom stanu. Prema tom pokazatelju pri samom smo vrhu u Europi – samo su Rumunjska (95,3 posto) i Mađarska (91,7 posto) ispred hrvatskih 90,5 posto. I čini se da radimo sve kako bismo se približili stopostotnom življenju u vlastitim stambenim objektima.

Upravo je pokrenut novi krug subvencioniranja stambenih kredita posredstvom Agencije za pravni promet i posredovanje nekretninama (APN), a lokalne jedinice s vremena na vrijeme u opticaju imaju natječaje iz programa poticane stanogradnje (POS). U proteklih šest godina država je subvencionirala više od 27.687 stambenih kredita osobama mlađim od 45 godina i sagradila još 8356 stanova POS-a.

Gomilanje nekretnina bez poreza

Kao i obično, i u ovoj je priči sve okrenuto naglavačke. Iako mahom živimo u vlastitim stanovima i kućama, na koje ne plaćamo praktički nikakav porez, ne odajemo dojam bogatstva, usprkos najnovijoj izjavi premijera AP prema kojoj je njegova vlada zemlju dovela ‘među 15 najrazvijenijih zemalja‘. Hrvatska je zaista među 15 najrazvijenijih država – tranzicijske Europe; kojih je ukupno 17, kad se uključe i države koje su zemljopisno u Europi, ali (još) nisu u EU.

No vratimo se stambenom fondu, prema kojem su najsiromašnije države u Europi Švicarska i Njemačka (s manje od 50 posto kućanstava u vlastitim stambenim jedinicama) te Austrija i Danska (manje od 60 posto). No tim se bokcima gomilanje stanova i vila porezno ne isplati ako te nekretnine nisu u optjecaju cijele godine (stanovanje vlasnika ili iznajmljivanje).

Hrvatska je pak raj za nekretninski biznis, što se posebno potvrđuje proteklih godina. Cijene su u Zagrebu od 2017. udvostručene, a slično je i na Jadranu. Svaki višak novca pretvara se u stambene kvadrate. Rentijerstvo je, nažalost, zaista najbolje ulaganje, jer je porez mizeran, bez obzira je li riječ o špekuliranju i preprodaji kad cijene porastu, o dugoročnom najmu ili turističkom cimerfraju. Zato bogati roditelji usmjeravaju djecu na kupnju APN-ovih stanova.

Subvencionirani krediti slabašna su demografska mjera za ‘mlade‘ (do 45 godina) koji su pobjegli trbuhom za kruhom pred korumpiranom HDZ-ovom vlašću, ali su zgodna mjera za malu podršku rentijerima i briljantna mjera za pogodovanje nekretninskom biznisu.

Kad je počeo serijal subvencija 2017., prosječna cijena kvadrata novog stana u Zagrebu bila je oko 1650 eura, a zadnji statistički podaci govore o 2500 eura po kvadratu. No tko nađe normalan stambeni prostor u tramvajskoj zoni za manje od 3500 eura, može biti sretan. Naravno, stanovi nisu poskupjeli samo zbog državnih subvencija, ali taj instrument bio je poguranac koji je jednom ili dvaput na godinu skokovito dizao cijene. Kao da država vatru gasi benzinom.

Subvencije onima koji ih ne trebaju

Državni apologeti reći će da subvencija ipak pomaže ljudima da dođu do stana. I to je točno, ali samo djelomično. Naime, za podizanje kredita potrebna je prije svega kreditna sposobnost, koja se izračunava kao da subvencije nema. Državno uskakanje s plaćanjem 30 do 50 posto rate kredita u prvih pet godina samo je početno olakšanje, a ne i odlučujući faktor za podizanje kredita. Uostalom, na početku je subvencionirana gotovo desetina vrijednosti nekretnine, a danas je državni udjel u Zagrebu pao na manje od četiri posto. Izreka prema kojoj kredit može dobiti samo onaj koji ga ne treba u Hrvatskoj se može proširiti dodatkom da i subvenciju dobivaju samo oni kojima ona ne treba. Pa su zagrebačke subvencije ponajprije širenje glasačke baze te podrška građevinarima i nekretninskom lobiju. A njima se pak više isplati ostvarivati veliki profit u Zagrebu nego mukotrpno sanirati rezultate potresa na Baniji. 

Paradoks zagrebačkih subvencija

Kako subvencionirani kredit izgleda na konkretnom primjeru u Zagrebu? Prosječna cijena kvadrata na početku subvencioniranja prema aktualnom zakonu 2017. bila je oko 1650 eura. Za 60 kvadrata trebalo je izdvojiti 100.000 eura, za što je rata bila (na 20 godina) oko 575 eura. Država je tada prve četiri godine subvencionirala 50 posto rate kredita (do cijene od 1500 eura po kvadratu), odnosno oko 260 eura na mjesec, što je ukupna subvencija od 12.500 eura (od ukupnog troška od 138.000). Novom vlasniku preostalo je vraćanje oko 125.500 eura.

U međuvremenu je cijena stambenoga kvadrata skočila na prosječnih 3000 eura, pa isti stan sad stoji 180.000 eura, s ratom kredita od 910 eura (uz kamatu od dva posto). Ostao je limit od 1500 eura po kvadratu, a subvencija u Zagrebu pala je na 30 posto rate i isplaćuje se pet godina umjesto četiri. Mjesečna subvencija sad je oko 154 eura, odnosno 9225 eura u pet godina. Novog vlasnika nekretnina će za dvadeset godina stajati ukupno oko 218.000 eura, od čega iz njegova džepa oko 210.000.

Dobro, u međuvremenu su rasle i plaće, no za razliku od udvostručenja cijene kvadrata zagrebačke su plaće u šest godina narasle ‘samo‘ 32 posto – s oko 930 eura na 1234 eura. Zato je za isti stan kupljen uza subvenciju APN-a 2017. trebalo izdvojiti 133 mjesečne plaće, a danas je riječ o oko 170 plaća. Dakle, prije šest godina za ‘APN-ov‘ stan radilo se 11 godina i jedan mjesec, a danas je taj stan ‘skuplji‘ točno tri godine.

20. lipanj 2024 10:53