Možda tako ne izgleda na prvi pogled, ali čini se da se Hrvatska vratila u normalu. Sjećamo se kako je ‘novo normalno‘ postala globalno prihvaćena fraza u vrijeme pandemije koja je opisivala promjene u načinu života i društvenim interakcijama. Naviknuli smo se na nošenje maski, fizičku distancu, rad od kuće (tko god je mogao), online sastanke, počeli smo češće prati ruke, izbjegavali smo svaku gužvu, pratili moguće simptome.
Sve to pratile su ubrzana digitalizacija i upotreba novih tehnologija za rad, učenje, komunikaciju i zabavu. Promijenili su se odnosi među ljudima, putovanja, društveni događaji i radno okružje. Atavizmi pandemije s pripadajućim promjenama (nabolje, ali i na lošije) osjete se i danas – od biznisa do ponašanja u društvu. U ekonomskom smislu ‘nova normala‘ podrazumijevala je prije svega kraj (jedne faze?) ekonomskog liberalizma i početak doba državnog intervencionizma kakav se u kapitalističkom sustavu ne pamti.
Bio je to faustovski ugovor s vragom: bez tiskanja dodatnog novca koji je upumpan u gospodarski krvotok vjerojatno bi za vrijeme lockdowna propale mnoge tvrtke koje bi lančanom reakcijom za sobom povukle i onaj dio biznisa kojem pandemija nije znatnije naštetila.
Rast cijena i apetita
Razne olakšice, subvencije i regulacija tržišta zadržale su se i nakon pandemije. Izlika je bila ruska invazija na Ukrajinu s rastom cijena nafte i plina, što je za sobom povuklo dvoznamenkastu inflaciju. Ovisnici o državi postali su još ovisniji, a državi (HDZ-u) uoči izbora ne pada na pamet prepustiti stvari tržištu. O tome što će se dogoditi kad presuši financiranje tvrtki i ljudi s ‘posebnim potrebama‘, pričao mi je prije nešto više od pola godine makroekonomist Marinko Škare, rektor Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, s tezom da će se sve cijene vratiti na početnu poziciju plus ‘nešto‘.
– Koliko iznosi to ‘nešto‘, teško je u ovom trenutku predvidjeti, ali to plus ‘nešto‘ ostat će zauvijek, nema vraćanja. To je problem tih mjera. Ne vrijedi ono: sad interveniramo pa ćemo se poslije vratiti u normalu. Ne, vraćamo se u novu normalu i u njoj ostajemo. A to je uvijek više – rekao je Škare.
A kako su rasle cijene, tako su rasli i apetiti, posebno u državnom i javnom sektoru, koji u predizborno vrijeme nastoje izmusti što je moguće više novca iz proračuna. Država pak ima dovoljno financijske snage da udovolji i liječnicima i učiteljima, nastavnicima, profesorima, sucima, policajcima, pa čak i vojsci, koja postaje, baš kao nekad, u daaavna vremena, ključni jamac državne nezavisnosti.
S cijenama su rasle i plaće. Poduzetnici su morali držati korak s državnim povišicama i pravim ili skrivenim indeksacijama plaća, odnosno usklađivanjem s inflacijom. I, što se dogodilo? Opet smo se počeli ‘razvijati‘ na pogon rasta potrošnje.
Izvoz za jednokratnu upotrebu
Sad se ispostavlja da su proizvodnja i izvoz bili samo jednokratni pojas za spašavanje u vrijeme kad je stao turizam. Uostalom, to potvrđuju i najnoviji statistički podaci. Kad je njemački raj postao čistilište, to se osjetilo i u hrvatskom gospodarstvu, pogotovu onom koje je izvozno orijentirano.
Izvoz je od travnja počeo bilježiti minus u odnosu na prethodnu godinu – svaki mjesec 100 – 600 milijuna eura manje. Hrvatska proizvodnja taj izvozni minus (1,88 milijardi eura od travnja do studenoga) nije mogla nadoknaditi na domaćem tržištu, pa se dogodila stagnacija na godišnjoj razini. A kad se gleda samo drugo polugodište, industrijska proizvodnja pala je za ogromnih 4,7 posto.
To se, međutim, još nije osjetilo u široj javnosti. Izvoznici još grickaju uštede iz prethodnih profitabilnih mjeseci, turizam nije razočarao, građevinari su napokon – uz niz infrastrukturnih projekata financiranih iz EU-a – prionuli i na obnovu od potresa, a državni i javni sektor upravo ucjenjuju vlast dvoznamenkastim povišicama plaća, koje svakako nisu zaradili povećanom produktivnošću. Primjerice, u obrazovnom sektoru sve je više škola i nastavnog osoblja za sve manje učenika.
Novi povratak na staro
E, u tome je hrvatska nova normala. Zapravo, vratili smo se u staru normalu u kojoj smo godinama više trošili nego što smo proizvodili. Za razliku od prethodnika, današnja vladajuća garnitura nema potrebu većeg zaduživanja jer su nove kredite zamijenili fondovi EU-a (koji će za koju godinu presušiti), a ostatak za ‘državni džeparac‘ dotad se namiruje obveznicama.
Ta nova/stara normala znatno je opasnija za Hrvatsku od svih bivših i budućih kompromitiranih državnih odvjetnika. Zato vlast samo glumi nelagodu zbog toga što su svi medijski reflektori usmjereni prema raznim turudićima, pa se početak urušavanja gospodarstva, što se tiče šire javnosti, događa u tajnosti. Valjda će sve to skupa izdržati bar dok ne prođu izbori. Samo nakon Barbarića, Filipovića, Turudića… treba pronaći novu kost za ritualno javno glodanje.