Zagrepčani gotovo i neće osjetiti nižu cijenu s kojom je Međimurje-plin pobijedio zagrebačku Plinaru, ali putokaz je to većim igračima da Zagreb nije neosvojiv. Za to vrijeme najveći strani opskrbljivač, njemački E.ON, već je došao blizu dopuštenog limita, pa ima samo jednu mogućnost za rast
Plin je u Hrvatskoj najbolje gorivo za – afere. Još se kazneno i stečajno raspleće model prema kojem je HEP kupovao plin od Ine za 47 eura i onda ga prodavao natrag toj tvrtki za 13 eura, a već je stigao i novi ‘skandal‘, koji nemilice trese glavni grad.
Zagrepčani će se od jeseni grijati na ‘međimurski‘ plin. Naime, čakovečka gradska tvrtka Međimurje-plin (u 24-postotnome vlasništvu Grada Čakovca i suvlasništvu još 24 međimurske jedinice lokalne samouprave) ponudila je nižu cijenu od Holdingove tvrtke kćeri Gradske plinare Zagreb – Opskrbe (GZPO). Odmah su krenule teške političke optužbe – za menadžersku nesposobnost kojoj je uzrok, naravno, nekompetentnost Tomislava Tomaševića i njegove ekipe, uz paralelnu purgersku zabrinutost zbog ‘međimurskog‘ plina. Doduše, na tržištu nema ni međimurskog ni zagrebačkog plina. Taj energent kupovat će se kao i dosad na europskom tržištu ili će dolaziti na LNG terminal, jedino će ga krajnji korisnici plaćati na drugi račun.
Stari korijeni nove afere
Pitanje menadžerske i političke odgovornosti već je malo kompliciranije. Naime, korijeni aktualne plinske priče sežu u jesen 2021., kad se tadašnja Uprava GPZO-a zaigrala s nabavom pa energetsku krizu i drastična poskupljenja dočekala bez osiguranih količina plina za sljedeću zimu, zbog čega ga je morala kupovati po aktualnim, višestruko skupljim cijenama. To su itekako osjetili i poduzetnici, ali ne i kućanstva. Tvrtka je zaronila u minus i tadašnji direktor (još iz Bandićeve ere) zbog toga je morao otići, ali dubioze su ostale.
U 2021. iskazan je gubitak od veći od 47 milijuna eura, samo četiri milijuna manje od ukupnih prihoda. To je i ključan razlog, kako objašnjavaju stručnjaci za plinsku problematiku, zbog kojeg GPZO nije mogao ponuditi nižu cijenu na natječaju, pa od jeseni ostaje bez posla. Međimurci su ponudili svoj trošak opskrbe od 9,5 eura po megavatsatu (mWh), što je sedam posto manje od GPZO-a (10,2 eura) i jedan posto niže od dosadašnjih 9,6 eura po megavatsatu. No to je tek mali dio ukupne cijene na uplatnicama, koja najviše ovisi o dobavljačima i stanju na globalnom tržištu, a posljednjih godina Vlada te cijene plina ionako drži pod kontrolom (sadašnji paket energetskih subvencija na snazi je do kraja rujna). Prosječno hrvatsko kućanstvo troši oko 11.000 kWh plina, pa će potrošač u Zagrebu u maržu opskrbljivaču plaćati 104,5 eura – samo 1,1 euro manje nego dosad. Da je GPZO dobio natječaj, taj bi trošak bio 112,2 eura, odnosno 6,7 eura na godinu više nego za ‘međimurski‘ plin.
Nakon prve zagrebačke plinske krize razmišljalo se i o GPZO-ovu stečaju, a spominjala se i prodaja tvrtke. Tomu se pak gradska oporba jako usprotivila jer je ‘lako rasprodavati sve što je naše‘. No koliko je plinski biznis uopće ‘naš‘ nakon što je opskrba pod ultimatumom Europske unije liberalizirana?
Prema natječaju koji je zaključen prošloga tjedna, 95 posto hrvatskog tržišta opskrbe plinom sljedeće tri godine zauzet će sedam opskrbljivača, a šest malih podijelit će preostalih pet posto. Njihova vlasnička struktura pokazuje lice i naličje liberalizacije. Mahom je riječ o tvrtkama koje su jedinice lokalne samouprave osnovale za opskrbu plinom na svom području. Neke od njih širile su se, i to uglavnom na obližnja područja, pa tako varaždinski Termoplin danas uz Varaždin opskrbljuje i područje Ivanca, Konjščine i Svetog Ivana Zeline, a Plinara istočne Slavonije, u vlasništvu Vukovarsko-srijemske županije, proširila se i na područje Slavonskog Broda. U ovome je biznisu zakon velikih brojeva neumoljiv: malima se ne isplati, pa ispadaju iz igre. Zato je međimurskoj tvrtki Zagreb bio primamljiv, stoga je žrtvovala čak i opskrbu matične županije – premda bez znanja vlasnika. Naime, regulacija ograničava svakog opskrbljivača na najviše 20 posto tržišta, jedina je iznimka Zagreb (43 posto).
Interesi kapitala i država
Uz unutarnju konsolidaciju na tržištu su se pojavili i novi igrači. Najveći je njemačka energetska multinacionalka E.ON, koja već ima samo tri posto do maksimalno dopuštenog udjela i od jeseni će opskrbljivati plinom devet distribucijskih područja: Čakovec, Bjelovar, Koprivnicu, Ivanić-Grad, Đurđevac, Vrbovec, Križevce, Garešnicu i Pitomaču. Tu je i austrijski EVN, koji zasad ima neznatan udjel, ali i velike mogućnosti razvoja jer puca na gradnju plinske mreže na području Like te Šibensko-kninske, Zadarske i Splitsko-dalmatinske županije.
Osim lokalnih i poduzetničkih interesa, u opskrbi plinom Hrvatske isprepleću se i izravni državni, i to bar triju susjednih država (uz poslovični globalni američko-ruski sukob). Hrvatska je ‘unutra‘ prije svega putem HEP-plina, koji sa najvećim dijelom Slavonije drži 17 posto tržišta. Mađarska je u igri preko Mola, odnosno Ine, koja je najveći pojedinačni vlasnik pulske Plinare (49 posto), a ima manjinske udjele i u Plinari istočne Slavonije i riječkom Energu. Relativno je novi igrač Slovenija, najveći pojedinačni dioničar Petrola, koji je 2019. preuzeo Zagorski metalac i drži tri posto tržišta u matičnom Zaboku, ali i u Humu na Sutli i Klanjcu.
Osim tih izravnih interesa, postoje i drugi, a odnose se na najveće veletrgovce plinom, poput domaćeg PPD-a (koji uporno dokazuje da nije ‘pod ruskom kapom‘), mađarskog MVM-a i švicarskog MET-a (za koji se tvrdi da je također mađarski). Samo te tri tvrtke prošle su godine ostvarile 6,5 puta veći prihod od svih opskrbljivača zajedno.
Koliko se god čini da je ovogodišnji natječaj kulminacija uzbudljivosti, prave napetosti tek slijede: od toga kakva će biti sudbina GZPO-a do sljedećeg natječaja na kojem bi se i druge tvrtke, prije svih E.ON, a možda i EVN ili Petrol, mogle uključiti u bitku za isporuku 2,4 milijarde kWh plina na godinu.