Odlazak Zdravka Marića iz Vlade nije oslobodio samo fotelju financministra, u koju je sjeo Marko Primorac, nego i poziciju potpredsjednika Vlade zaduženoga za gospodarstvo. Doduše, Marić nikad nije istupao u javnosti kao Plenkovićev šef gospodarskog sektora, a i u Vladi se sukobljavao (prije svega s Vilijem Berošem) kao čuvar državne blagajne.
Hrvatski kancelar nije imao širok izbor za tu poziciju. Pitanje je kako će se profesorski dvojac novih ministara s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu – Primorac, kao i novi ministar gospodarstva Davor Filipović – snaći na tim pozicijama. Politički rejting tek trebaju steći. Zato je Plenković igrao na sigurno. Imenovao je starosjedioca, ministra prometa infrastrukture i mora Olega Butkovića.
Ovaj je i dosad imao najširi djelokrug, pa možda baktanje s cijelim gospodarskim resorom neće osjetiti tragično. Butković je, uz Tomu Medveda i Ninu Obuljen Koržinek, jedan od troje ministara koji su preživjeli sve smjene u Plenkovićevim ministarskim garniturama. Ubraja se u red poslušnih vojnika partije, rijetko izlijeće ishitrenim izjavama i više voli rješavati probleme diskretno, koliko je to moguće.
U punih šest godina njegovi potpisi stoje ispod ugovora kojima je povučeno najviše novca iz fondova EU. Njegov je tako, po zapovjednoj odgovornosti, i Pelješki most, ali i niz investicija u obnovu starih i gradnju novih kolosijeka, kao i većina ulaganja u luke i marine od Umaga do Cavtata. Ima tu, doduše, kašnjenja s pristupnim cestama na Pelješcu, beskrajne gradnje drugoga kolosijeka prema Mađarskoj…
Čak je i okidač za Čačićevu najavu izlaska iz koalicije – željeznička pruga, ali umjesto Butkovića krivac je lokalni HDZ-ovac. A to da vješto izbjegava krivnju važna je karakteristika potrebna njegovu šefu, koji je dosad prečesto kadrovirao ministre poslije uhićene s prstima u pekmezu.
Butković, jednostavno, zna odraditi povjereni mu posao. To pak ne znači da se od njega mogu očekivati veći pomaci u gospodarskom resoru, pogotovo u kombinaciji s neiskusnim Filipovićem. No njih su dvojica komplementarni na nelogičan stranački način. Filipović je najprije dobio sinekuru u Nadzornom odboru Ine, a sad i ministarsku fotelju kao zahvalu jer se uopće usudio prihvatiti stranačku nominaciju na izborima za zagrebačkoga gradonačelnika.
S druge strane, Butković je uspio eskivirati Plenkovićevu ponudu da se suprotstavi Zlatku Komadini na podjednako unaprijed izgubljenim izborima za primorsko-goranskog župana. Politički instinkt bio je jači od opasnosti koju za sobom povlači zamjeranje stranačkom šefu. No i činjenica da je godinu dana poslije promaknut govori o tome koliko je lukav i kako dobro zna broditi među stranačkim hridima. Uostalom, taj doktor pomorskog prometa nešto je malo i navigao, ali još važniju političku pragmu vježbao je više od desetljeća kao gradonačelnik Novog Vinodolskog.
U priči o Butkoviću ne treba zanemariti bazu s obiteljskim stranačkim backgroundom. S druge strane, nisu ga posebno pogodile ni sumnje na pogodovanje roditeljima u stečaju Hotela Novi. Oni su mogli kupiti restoran, dotad u zakupu, jer na tom objektu nije bila određena granica pomorskog dobra, koju je trebalo odrediti upravo Butkovićevo ministarstvo.
Novi potpredsjednik Vlade vješto crpi sve veću političku moć iz svoga kompliciranoga, ali zato bogomdanog resora. Nedavnim dopuštanjem indeksacije plaća u HAC-u (prije nominacije za gospodarski resor) pokazao je da se ne brine previše o poduzetnicima, ali zato se brine o 'svojih' više od 2500 zaposlenih, odnosno o izbornoj bazi od oko 10.000 glasača. Često se fotografira na otvorenjima radova, postavljanjima temeljnih kamenova, presijecanjima vrpci, prvim vožnjama…
A takvih je prigoda mnogo, pa diljem Hrvatske ostavlja dojam dobroćudnoga Djeda Mraza koji nosi darove cijele godine. To ga dodatno svrstava među najozbiljnije kandidate da postane 'Plenković umjesto Plenkovića'. Jedino tu ambiciju ne smije previše iskazivati sve dok njegov šef ne uhvati priliku da ode na neku lukrativnu funkciju u Bruxelles.
Pritom je nebitna procjena je li Butković prava osoba za šefa najveće stranke (pa i premijera). On je pak kao i većina profesionalnih političara gladan stalno sve viših pozicija na kadrovskim lijanama. Čak nije bitno ni je li sposoban voditi gospodarski resor u Vladi. Hrvatski poduzetnici uglavnom su prestali išta očekivati iz Banskih dvora odnosno iz Vukovarske ulice (gdje je sjedište Ministarstva gospodarstva). Posljednja očekivanja poslovne javnosti sežu u početak Plenkovićeva prvog mandata, kad je Martina Dalić pokrenula sveobuhvatno pojednostavnjivanje procedura važnih poduzetnicima. Njezinim naprasnim odlaskom to je zamrlo.
Zato će Butkovićev (i Filipovićev) uspjeh biti u njihovoj diskretnosti. No to će vrijediti samo do sljedeće godine, u kojoj se najavljuje novo globalno, ili bar europsko, recesijsko čistilište. Tada će nam itekako zatrebati kompetentni šefovi gospodarskog resora, a jednako tako i državnih financija. A za dolazak hladne (poslovne) zime s nedostatkom energenata treba se odmah pripremati. Butković bi već trebao 'prikupljati drva'.
Tko su bili Butkovićevi prethodnici?
Tko je sve dosad bio potpredsjednik Vlade za gospodarstvo (PPG)? Bilo je tu dosta prolaznika, ali najdublji pečat svakako je ostavio Borislav Škegro, ne samo zato što je na toj funkciji bio najdulje – gotovo sedam godina – u Valentićevoj pa u Matešinoj vladi.Za njegova mandata srušena je hiperinflacija, uvedeni su kuna i PDV. Prvi PPG bio je uvaženi ekonomist Mate Babić, a naslijedio ga je Franjo Gregurić.
U njegovu su pak premijerskome mandatu PPG-ovi bili Mladen Vedriš i Jurica Pavelić. Slavko Linić vodio je resor u Račanovoj vladi i uspio je dovesti red u dotadašnju politiku neplaćanja.Damir Polančec bio je Sanaderov PPG, a Branko Grčić tu je ulogu diskretno igrao kod Milanovića. Martina Dalić bila je posljednja koja se tog resora ozbiljno prihvatila, ali ostala je prekratko na funkciji koju je morala napustiti zbog afere 'Borg'.