Do kraja 2024. Hrvatska, prema Nacionalnom planu oporavka i otpornosti, ima obvezu gradnje 1500 megavata novih postrojenja na obnovljive izvore energije. Ako se institucije ozbiljno ne ubrzaju i ne donesu sve potrebne propise idućih mjeseci, to će biti neizvedivo
Prelazak na obnovljive izvore energije i potpuni odmak od fosilnih goriva posljednjih su godina cilj svih europskih zemalja, pa samim time i Hrvatske. Dok se vladajući kontinuirano hvale koliki je pomak Hrvatska učinila u tom segmentu, postavlja se pitanje koliko smo zapravo obnovljivi i kako stojimo u odnosu na ostatak svijeta u zelenoj tranziciji.
Obnovljivi izvori energije, kako poručuje energetski stručnjak i docent na Fakultetu elektrotehnike i računarstva Ninoslav Holjevac, u Hrvatskoj, povijesno gledano, oduvijek su imali velik udio u proizvodnji električne energije. To je izravna posljedica velikog broja hidroelektrana i u posljednjem desetljeću većeg porasta udjela vjetroelektrana.
Prema podacima Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja koje je iznio Holjevac, cilj utvrđen Direktivom o promicanju uporabe energije iz obnovljivih izvora i Strategijom energetskog razvoja RH za 2020. bio je postići 20 posto udjela u bruto neposrednoj potrošnji, a ostvareno stanje za tu godinu iznosilo je 31 posto. Nadalje, za električnu energiju za istu je godinu cilj bio postići 35 posto iz obnovljivih izvora energije, a ostvareno je ukupno 53,8 posto. Za grijanje i hlađenje cilj je bio 20 posto, a ostvareno je 36,9 posto, a za promet cilj je bio 10 posto, a ostvareno je 6,6 posto.
Kako navodi Holjevac, samo nekoliko zemalja Europske unije imalo je veći udio obnovljivih izvora u bruto neposrednoj potrošnji. Udio u potrošnji električne energije bio je iznimno visok zahvaljujući proizvodnji iz hidroelektrana, ali i dijelom zbog vjetroelektrana te ostalih obnovljivih izvora energije.
– U prometnom sektoru Republika Hrvatska poput još nekoliko zemalja nije ostvarila zacrtani cilj koji je bio obvezujući za sve zemlje članice. Tu je i dalje dominantna upotreba fosilnih goriva, a uz biogoriva i bioplin u dekarbonizaciji tog sektora osobito je važna uloga električne energije – govori Holjevac, dodajući da je zato važno da njezina proizvodnja dolazi iz ekološki prihvatljivih izvora te da Hrvatska i dalje nastavi smanjivati svoje emisije stakleničkih plinova.
Kako navodi, prosječne emisije CO2 bile su 142 grama ugljika po kilovatsatu 2021., a prosjek za EU je 249 grama po kilovatsatu.
Porazni podaci
Iste su podatke iznijeli i u udruzi Obnovljivi izvori energije Hrvatske gospodarske komore te istaknuli da je 2021. instalirana snaga svih postrojenja za proizvodnju iz obnovljivih izvora energije iznosila 1323,2 megavata i da se najveći njezin dio odnosi na vjetroelektrane (987 megavata), a instalirana snaga solarnih elektrana iznosi samo 138,3 megavata.
– Posljednji je podatak porazan uzme li se u obzir golem potencijal koji Hrvatska ima na tom polju, kao i to da su mnoge zemlje EU-a s mnogo manje sunčanih sati posljednjih godina instalirale znatno više solarnih elektrana – poručuju iz udruge i navode da prema podacima BP-ova izvještaja Statistical Review of World Energy & Ember Hrvatska po stanovniku dobiva samo 37 kilovatsati na godinu iz solarne energije, a primjerice Nizozemska čak 25 puta više.
Europske zemlje posljednjih su godina znatno napredovale u segmentu solarnih panela, pa je tako, prema podacima udruge OIE HGK u 2008. generirano samo jedan posto električne energije u EU-u iz tog izvora, a 2021. taj je udio porastao na 15,1 posto. U Hrvatskoj je pak udio proizvodnje električne energije iz solarnih panela manji od jedan posto.
– Zbog nedovršenoga zakonskog okvira Hrvatska od 2015. do 2021. sporo napreduje u povećavanju obnovljivih izvora energije. U tom je razdoblju udio OIE-a u ukupnoj potrošnji energije povećala za samo 2,3 postotna boda, a od 2009. do 2015. povećan je s 23,6 na 29 posto, odnosno za 5,4 postotnih bodova – poručuju iz udruge, dodajući pritom da podaci za drugu polovinu 2022. pokazuju da je Hrvatska bila treća najveća uvoznica električne energije u Europi.
Sva sreća u hidroenergiji
Kako je potvrdio i Holjevac, Hrvatska trenutačno uvozi više od pola ukupnih potreba za energijom, što se primarno odnosi na naftu (80 posto) i plin (67 posto). Udio uvezene električne energije iznosio je 32 posto, ali taj je postotak dvostruko manji ako se u proizvedenu energiju uračuna hrvatski dio proizvodnje NE-a Krško.
– U kumulativu dobre pokazatelje dugujemo velikom udjelu hidroenergije, no ako detaljno pogledamo solarne elektrane kao područje na kojemu možemo vrlo brzo, u idućem trogodišnjem razdoblju, znatno rasti, onda zasad svakako zaostajemo za Europskom unijom. No taj je trend vidljiv i podaci Hrvatskog operatora distribucijskog sustava, na koji su zasad priključene sve solarne elektrane, pokazuju da je rast u posljednje dvije godine zamjetan, ali i dalje mnogo manji nego što je mogao biti – poručuje Holjevac.
Neovisno o tome u Zagrebu je nedavno održan sastanak predstavnika inicijative P-TECC, usmjerene na jačanje transatlantske energetske solidarnosti za energetsku tranziciju i sigurnost. Na njemu su bili i Vladini predstavnici koji su naglasili važnost Hrvatske u energetskoj povezanosti ovog dijela Europe. Međutim, može li Hrvatska postati regionalno energetsko čvorište?
– To sigurno možemo biti kad je riječ o električnoj energiji, ali proizvedenoj iz obnovljivih izvora energije, jer drugog resursa nemamo, ni ugljena ni plina, a od tih fosilnih goriva proizvodi se sve manje električne energije. Naš je najveći problem to što smo na začelju Europske unije u instaliranim kapacitetima novih obnovljivih izvora per capita u posljednjih deset godina – poručuje generalni direktor tvrtke Acciona Energia Aljoša Pleić, dodajući da Hrvatska trenutačno ima sreću što u statistiku ulaze hidroelektrane stare više od pola stoljeća pa se zahvaljujući tomu visoko držimo na rang-listama prema udjelu korištenja obnovljivih izvora energije u neposrednoj potrošnji.
Najveći problem
Pleić tvrdi i da se više ne možemo oslanjati na zastarjelu infrastrukturu, nego su nam potrebni novi kapaciteti, i to poglavito vjetroelektrane i solari kao nešto što je primjenjivo po cijeloj Hrvatskoj, ali i ostale lokacijski specifične tehnologije kao što su geotermalni izvori i biomasa. I on je potvrdio da je Hrvatska neto uvoznica električne energije, a naglasio je i da se još od donošenja prvog zakona o obnovljivim izvorima energije 2016. gotovo ništa ne događa jer nedostaju podzakonski propisi.
– Prije godinu i pol doneseni su novi zakoni koji reguliraju to područje, ali Ministarstvo opet kasni s izdavanjem regulatornih propisa pa se projekti ne mogu početi provoditi. To je najveći problem – govori Pleić, objašnjavajući da se stalno najavljuje, a zatim odgađa njihovo donošenje.
Prema Nacionalnom planu oporavka i otpornosti, Hrvatska do kraja 2024. ima obvezu gradnje 1500 megavata novih postrojenja na obnovljive izvore energije, što će, kako tvrdi Pleić, biti neizvedivo ako se institucije ozbiljno ne ubrzaju i ne donesu sve potrebne akte idućih mjeseci.
– U doba energetske krize i divljanja cijena energije druge su europske zemlje postavile kao prioritet prelazak na obnovljive izvore energije. Mi to činimo samo deklarativno, a u stvarnosti ne omogućujemo gradnju novih postrojenja. Investitori su jako zainteresirani, ali zasad mogu samo čekati jer se ne donose najavljeni podzakonski propisi – govori Pleić.
Da Hrvatska itekako može biti obnovljiva, ali da sve koče administrativne i regulativne zapreke, potvrđuje i Holjevac govoreći da smo u odnosu na druge europske zemlje na trećemu mjestu po kompliciranosti i zaprekama, što se vidi u izrazito malom broju izdanih dozvola za gradnju solarnih i vjetroelektrana.
– Bez završenoga zakonodavnog okvira s potpunim paketom podzakonskih propisa, pravila i metodologija širi razvoj energetike u Hrvatskoj stoji. Država mora omogućiti zakonodavnu sigurnost i umanjiti neizvjesnost za investicije jer će tek tada biti moguće nastaviti zelenu tranziciju kojoj težimo – navodi FER-ov docent.