piše: prof. Małgorzata Porada – Rochoń, Institute of Economics and Finance, University of Szczecin, Poland
Kriza 2007. iznenadila je svijet, uključujući i mnoge ekonomiste, iako su je rijetki predvidjeli (npr. Steve Keen). Problem je što su oni malobrojni htjeli slušati. Danas, 2022. – opet imamo krizu, i opet nas je iznenadila. Mislim da nismo dobro napravili zadaću.
Globalna kriza je stvarnost, a recesija gleda na vrata mnogih zemalja. Ekonomija kao znanost dovedena je u težak položaj. Stvarnost postaje previše obimna i višedimenzionalna, a dosadašnji temelji ekonomije kao da nisu uspjeli uhvatiti korak sa stvarnošću - inače složenom... teško je naći lijek za uspjeh.
Postoji li polarizacija zemalja na zemlje eurozone i izvan eurozone u smislu utjecaja krize? Je li usvajanje eura više zaštitilo ove zemlje od inflacije? Je li bilo potrebe za podizanjem kamata, najnižih u povijesti?
Od 27 zemalja Europske unije, 19 ih je u eurozoni: Austrija, Belgija, Cipar, Estonija, Finska, Francuska, Njemačka, Grčka, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Irska, Latvija, Litva, Malta, Portugal, Slovačka i Slovenija. Ovih 19 zemalja odlučilo je svoju nacionalnu valutu promijeniti u euro u sklopu zajedničke ekonomske i monetarne politike.
Uzimajući podatke iz tradingseconomicsa u srpnju ove godine, inflacija općenito raste. Prosjek za Europsku uniju u cjelini je 9,6 posto, dok je nešto manji za zemlje eurozone: 8,6 posto.
Na prvi pogled moglo bi se pomisliti da su zemlje eurozone bolje upravljale inflacijom - u prosjeku da - ali kada se analiziraju pojedine zemlje, dolazi do paradoksa. Od svih zemalja Europske unije najvišu i najnižu stopu inflacije bilježe zemlje eurozone: Estonija 21,9 posto, Litva 21 posto i Latvija 19,3 posto najviša te Finska 7,8 posto, Malta 6,1 posto i Francuska 5,8 posto najniža.
Od zemalja izvan eurozone najviša stopa inflacije zabilježena je u Češkoj 17,2 posto, Poljskoj 15,5 posto, Rumunjskoj 15,05 posto, najniža u Švedskoj 8,7 posto i Danskoj 8,2 posto.
Ni optimisti ni pesimisti
Porast inflacije posljedica je pandemije Covid-19, rata i još uvijek nedovoljno naglašenih posljedica eskalacije klimatske krize. Rastuće cijene energije jednako su važne kao niža produktivnost, što se prevodi u veću potražnju za energijom.
Danas se posljedice svega toga bolno osjećaju i može se steći dojam da prelazimo na stranu ekonomije umjerenosti, jer u vrijeme pada kupovne moći novca naše odluke o kupnji teže priklanjaju onome što želimo, a ne ono što nam je potrebno.
Jedan od primarnih instrumenata monetarne politike su kamatne stope. Posljednjih nekoliko godina najniža je u povijesti. Trenutačno (podaci iz lipnja 2022. www. Tradingeconomics.com), prosjek u eurozoni iznosi 0,5 posto, s Danskom i dalje negativnom, ali s Poljskom na 6,5 posto, Češkom na 7 posto i Mađarskom na 9,75 posto pa je stoga najviša razina zabilježena u zemljama izvan eurozone. Rastuće kamatne stope u kombinaciji s rastućom inflacijom negativno utječu na našu kupovnu moć i otplatu naših obveza.
Dodatni globalni problem je stagflacija koja kuca na vrata svijeta. Stagflacija, odnosno rastuća inflacija i niža gospodarska aktivnost od očekivane. Rizici koje nosi stagflacija višestruki su i uzročno-posljedični, npr. pad kupovne moći potrošača i rastući troškovi smanjuju dobit poduzeća, što može smanjiti proizvodnju (također zbog šokova u ponudi) i smanjiti ulaganja.
Ne budimo ni optimisti ni pesimisti – budimo realni, ova kriza mora kad-tad završiti, a nakon faze krize uvijek dolazi blagostanje.