Ne možemo očekivati pad cijena hrane dok turizam probija rekorde, radnici u javnome sektoru dobivaju rekordno visoke povišice i to daleko iznad rasta produktivnosti, a proizvodnja hrane daleko zaostaje za uvozom
Iako smo zagazili u aktivističko doba u kojemu se gašenje inflacije primarno traži od trgovačkih lanaca (rast marži i skrivanje prihoda druga su tema) dobro se podsjetiti korijena, kako bi se ciljanije tražilo rješenje. Broj jedan – lockdown. SAD je u samo mjesec dana zaključane ljude i tvrtke zalio s količinom novca jednakom tiskanim iznosima u cijeloj prvoj godini financijske krize 2008. Jednako se radilo diljem svijeta, dakle, i u Hrvatskoj.
Novac ne tiskaju trgovci. Rat je kroz nabujale cijene energenata katapultirao i cijene transporta koje se ugrađuju i u proizvođačke i u trgovačke cijene. Ekonomski analitičar i sveučilišni predavač Ivan Odrčić kaže kako se sve to oslikava i u podacima o cijeni hrane UN-ove organizacije za hranu i poljoprivredu FAO.
– Kada pogledamo kretanje cijena jasan je postpandemijski skok cijena hrane, uzorkovan naglom globalnom potražnjom. Zatim se dogodio još jedan nagli skok na početku rusko-ukrajinskog sukoba te ponovni rast cijena hrane posebno od sredine 2024., zbog kombinacije faktora kao što su poljoprivredne bolesti, manja proizvodnja, loši vremenski uvjeti, ali i pojačana potražnja u određenim dijelovima svijeta zbog dobrih ekonomskih rezultata.
Krajnji je rezultat svega toga – 28 posto veća razina globalnih cijena hrane u odnosu na početak pandemije. Kako na to ne možemo utjecati stižemo do najvažnijeg problema zbog kojeg imamo visoku razinu cijena hrane u trgovinama. Mi nismo samodostatni u velikom dijelu prehrambene proizvodnje! Ne samo to, Hrvatska ima najveći deficit trgovinske razmjene prehrambenim proizvodima u cijeloj regiji, otprilike 2,7 posto BDP-a! Slovenija je na -1,6 posto, dok je Srbija u suficitu od oko jedan posto BDP-a. I ne samo što daleko više uvozimo nego izvozimo hrane, već se taj trend naglo pogoršava od početka 2022. godine. U Hrvatskoj nije oportuno proizvoditi ili velike količine hrane gdje se to može ili hranu visoke dodane vrijednosti. I dokle god državne politike ne urede takvo stanje na način da se isplati proizvoditi hranu i/ili izvoziti je, taj će se deficit nastaviti pogoršavati, a s kontinuiranim pritiskom turističke potražnje koja će još više doprinijeti rastu cijena hrane – precizira Odrčić.
Dakle, ‘neka visi Pedro‘ očito se ne bi trebalo odnositi na trgovce. Tko onda u cijelome sustavu generira takav rast cijena (i u siječnju smo europski prvaci prema stopi inflacije)? Odrčić veli kako je adresa samo jedna, nacionalne politike Vlade.
– Desetljećima politički njegujemo lakši pristup uvozu hrane umjesto poticanja samodostatnosti. Razina cijena hrane je do 2022. išla ruku pod ruku od domaćih proizvođača do potrošača, da bi se nakon toga počelo događati veliko razdvajanje. Naime, cijena hrane kod domaćih je proizvođača vrlo slabo rasla ili čak stagnirala, a cijene koju plaćaju potrošači nastavile su rasti. To znači da domaći proizvođači u Hrvatskoj više ne diktiraju cijenu hrane na policama u maloprodaji te ukazuje na to da nacionalne politike nisu napravile puno za krajnjeg potrošača, odnosno strateškim poticanjem vlastite proizvodnje. I to je glavni uzrok problema – kategoričan je Odrčić dodajući da će stoga cijene i u bliskoj budućnosti nastaviti rasti, a ne padati, što god tko iščitao iz kretanja cijena u vrijeme bojkota.
Ne možemo očekivati pad cijena hrane dok turizam probija rekorde, radnici u javnome sektoru dobivaju rekordno visoke povišice i to daleko iznad rasta produktivnosti, a proizvodnja hrane daleko zaostaje za uvozom.
Ključno je stoga pitanje zašto zemlja koja teoretski može hraniti polovicu Europe ne može prehraniti ni sebe? Odrčić navodi samo neke. Hrvatska se poljoprivreda suočava s visokom cijenom inputa (energija, gnojivo, radna snaga), što ograničava njezinu konkurentnost. Strukturni problemi poput usitnjenosti poljoprivrednih zemljišta i sporog uvođenja modernih tehnologija čine proizvodnju manje efikasnom. Nedostatak jasne i dugoročne strategije razvoja prehrambene industrije često rezultira većom ovisnošću o uvoznim proizvodima, osobito u ključnim kategorijama poput mesa, voća i povrća. Liberalizacija tržišta nakon ulaska u EU omogućila je lakši pristup stranih proizvoda domaćem tržištu, dok su domaći proizvođači ostali suočeni s brojnim izazovima bez adekvatne zaštite ili podrške.
– Sve to ima posljedice. Više cijene hrane u Hrvatskoj nisu samo rezultat inflacije ili prema nekima povećane marže trgovaca, već odraz našeg pozicioniranja na globalnome tržištu. Kada se uzmu u obzir ovisnost o uvozu i globalni cjenovni šokovi, jasno je zašto potrošači plaćaju više nego ikad. Rješenja postoje, no zahtijevaju strateški pristup. Jačanje domaće proizvodnje hrane mora biti prioritet – ulaganja u modernizaciju poljoprivrede, navodnjavanje, digitalizaciju i edukaciju proizvođača ključni su koraci prema povećanju produktivnosti. Poticaji za izvoznike prehrambenih proizvoda mogu stvoriti nova tržišta i smanjiti deficit. Bolja organizacija domaćih proizvođača kroz udruge i zadruge povećala bi njihovu pregovaračku moć prema trgovcima i dobavljačima. Ciljana politika koja balansira liberalizaciju tržišta s mjerama podrške domaćim proizvođačima stvorila bi zdraviji ekosustav za razvoj prehrambene industrije – zaključuje Odrčić.
Rupe u trgovinskoj razmjeni hrane sjetimo se s vremena na vrijeme, no bilo bi nemjerljivo svrsishodnije da se ljutnja potrošača usmjerila na Markov trg i ondje potražila dugoročno rješenje. Pravo je vrijeme za to, jer se ove godine treba donijeti novi Zakon o poljoprivredi.
Važno je razumjeti da ovaj deficit nije samo brojka – on izravno utječe na stabilnost našeg gospodarstva, cijene za potrošače i dugoročnu otpornost Hrvatske na vanjske šokove. Poljoprivreda i prehrambena industrija imaju ogroman potencijal postati oslonac našeg gospodarstva, ali samo ako ih strateški iskoristimo.