Iako se stručnjaci slažu da je okrupnjavanje zemljišta ključan uvjet za razvoj domaće poljoprivrede, država je, ne sasvim iznenađujuće s obzirom na to da se radi o Hrvatskoj, donijela dva zakona – od kojih jedan treba poticati ionako sumnjičave poljoprivrednike na komasaciju, a drugi ga zapravo anulira
Kad bi ljudi bili svjesni koliko se isplati okrupniti poljoprivredno zemljište, ne bi ni trenutka dvojili o tome, čak ni energično odbijali sudjelovati u projektu komasacije. Svoje iskustvo ispričao nam je poznati poljoprivrednik Mato Brlošić priznavši da je i sâm u početku bio žestoki protivnik takvog projekta u svom selu, Piškorevcima pokraj Đakova, a onda je postao veliki zagovornik komasacije. Ali nije samo do poljoprivrednika – i država koči komasaciju.
Unatoč tomu u Hrvatskoj ima velikih poljoprivrednih parcela, njima se najčešće koriste velike tvrtke. Deset je najvećih, očekivano, u Slavoniji i Baranji, među kojima Fortnenovino Belje plus ima čak šest. Ta kompanija u Dardi ima najveću parcelu u Hrvatskoj, 382,26 hektara. Dobro se sjećamo kad smo prije desetak godina napravili reportažu baš o njoj. Činila nam se golemom. Da nije bilo šume na kraju, vjerojatno bi nam se gubila ondje negdje na horizontu. Naši domaćini tada su nam ispričali koje su prednosti velikoga komada zemlje u odnosu na rascjepkani: brža je komunikacija jer nema prebacivanja s mjesta na mjesto, manje je potrošenih inputa, žetva je jednostavnija, kao i organizacija posla.
Ni od koga ni riječi
I preostalih je pet parcela Belja plus u Dardi, pa možemo reći da je taj dio osječkog područja prema broju krupnih parcela uvjerljivo prvi u Hrvatskoj. Inače, njegove oranice prostiru se na ukupno dvadeset tisuća hektara po cijeloj Baranji te duž kontinentalnog dijela Hrvatske i najzastupljenije su ratarske kulture na njima pšenica, ječam, kukuruz te šećerna repa. Šteta što iz Belja plus, na čijem je čelu predsjednik Uprave Damir Leko, nisu htjeli odgovoriti na naš upit ni nakon opetovanih poziva, pa čak i molbi, jer kompanija koja ima šest od deset najvećih parcela u Hrvatskoj može ispričati sjajne priče o organizaciji poljoprivredne proizvodnje.
Jednake opetovane pozive upućivali smo i drugim kompanijama, no iz nekog razloga nitko nije želio odgovoriti iako je tema zapravo afirmativna. Primjerice, Fermopromet ima treće po veličini poljoprivredno zemljište u Hrvatskoj, 271,58 hektara površine na području Općine Jagodnjak (sjedište je u Majškim Međama, selu u Općini Jagodnjak, u zapadnom dijelu Baranje), ali iz te kompanije koju je osnovao Hubert Kišpal ni riječi. Na području Baranje obrađuje ukupno 2900 hektara vlastitoga i zakupljenoga poljoprivrednog zemljišta, a u cijeloj Hrvatskoj 7372 hektara vlastitih površina i zemljišta kooperanata. Njezine su osnovne ratarske kulture ječam, pšenica, kukuruz, suncokret, soja i uljana repica.
Posjednik jedne od najvećih poljoprivrednih parcela jest i Agro-Tovarnik, koji u Tovarniku i okolici uzgaja žitarice i uljarice na oko 6500 hektara, a u tom je mjestu i četvrto po veličini zemljište, na površini od 238,49 hektara. Direktor je Miroslav Knežević, koji nam je obećao podatke o zemljištu, ali, eto, ni on ih nije stigao poslati.
Još jedna Fortenovina kompanija, Vupik plus, čiji je predsjednik Uprave Goran Miličević, posjeduje petu po veličini poljoprivrednu parcelu, od 237,37 hektara, i to u Vukovaru. U ratarskoj proizvodnji obrađuje ukupno oko 7200 hektara poljoprivrednog zemljišta. Najzastupljenije su ratarske kulture, uz industrijsko i krmno bilje, pšenica, suncokret, soja, kukuruz te šećerna repa. Osim klasične ratarske proizvodnje, 2015. pokrenuta je i sjemenska proizvodnja kukuruza, soje i lucerne, a ima i povrtlarsku proizvodnju na 545 hektara.
I, na kraju, među posjednike najvećih poljoprivrednih površina ubraja se i osječki Novi agrar, na čijem je čelu predsjednik Uprave Mato Božić. Riječ je o kompaniji u vlasništvu Žita Marka Pipunića, čija je parcela deveta po veličini u Hrvatskoj; nalazi se u Osijeku i prostire na 221,48 hektara.
Nepovjerljivi poljoprivrednici
Podatke o najvećima dobili smo od Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju. Nažalost, riječ je o rijetkim primjerima velikih poljoprivrednih površina u Hrvatskoj. Koga god da pitate, reći će da je komasacija jednostavno nužna ako želimo razvijati poljoprivredu. Ali daleko smo mi od toga. Uzroci su, navedosmo, u poljoprivrednicima, ali i u rješenjima koja donosi država.
Potpredsjednik Hrvatske poljoprivredne komore Brlošić veli da je jedan od razloga svakako nepovjerenje poljoprivrednika, koji su emocionalno vezani uz komad zemlje, a osim toga uvijek postoji strah da će u zamjeni parcela biti oštećeni.
– Još mnogi od nas nemaju tu svijest da je komasacija potrebna. Država je trebala uložiti više truda u objašnjavanje poljoprivrednicima koliko je ona korisna i za njih – kaže Brlošić.
S druge strane, i država svojim rješenjima, prije svega zakonskim, kao da skače sebi u usta. Poljoprivrednik iz Vinkovaca Ivan Kopilović kaže da je aktualni Zakon o komasaciji vrlo dobar, ali da ga guši Zakon o poljoprivrednom zemljištu koji je raspolaganje državnoga poljoprivrednog zemljišta prepustio općinama, odnosno lokalnim šerifima, koji odlučuju o tome s koliko najviše jedan poljoprivredni subjekt može raspolagati zemljišta. U nekim je općinama to pet hektara, u nekima dvanaest ili pak dvadeset, u nekima sto hektara, o čemu se odlučuje gotovo bez ikakve strategije.
– Dakle, Zakonom o komasaciji omogućili smo okrupnjavanje, no Zakonom o poljoprivrednom zemljištu to je praktično blokirano. Ako ostane ovako, nikad nećemo provesti komasaciju. Zakon o poljoprivrednom zemljištu zapravo ‘rastura‘ komasirane površine, tj. cijepa proizvodno-tehnološke cjeline, uništava konkurentne poljoprivredno-gospodarske cjeline poljoprivrednih gospodarstava koje su prethodno okrupnjene. Zato je aktualni Zakon o poljoprivrednom zemljištu najlošija varijacija do sada, neustavna i neprovediva – kaže Kopilović.
Više pročitajte u novom broju digitalnog i tiskanog izdanja Lidera