‘;
Izraz popularan u pokušajima ocrnjivanja neke ekonomije zavarava jer idealni kapitalizam bez dogovaranja ‘ispod stola‘ ne postoji
Dok kusamo posljedice geopolitičkih lomova i hvatamo jutarnje carinske vijesti ufajući se u to da će iste vrijediti i navečer, kada se s čašom crnoga pokušavamo uljuljati u san, malo se tko bavi mozganjem društvenih sustava koje živimo diljem globusa.
Mlataranje carinama, kvotama, optužbe za špijunažu, istraga o dampinškim cijenama, ništa od toga ne zvuči ni liberalno ni slodobno ni tržišno, a bome ni kapitalistički. Ili, da budemo pošteni(ji), ovog potonjeg ‘nije da nema‘, samo je pitanje leksika. Zovemo li ovo što živimo (barem) na Zapadu tržišnim, slobodnim kapitalizmom? Ili je pomalo i posvuda obični ortakluk, dogovorni kapitalizam u kojemu država miluje odabrane?
Je li laissez faire (pojam iz 18. stoljeća koji zagovara minimalnu državnu intervenciju u ekonomiji, prigrlio ga je i Adam Smith) tek simpatični idejni relikt zaostao u ekonomskim udžbenicima? Trump se samo naizgled čini lunatikom koji državu širi po tržištu, no tržište se sužava....pa, zapravo oduvijek. Jer, (od)uvijek su neki ratovi, krize, panike. I nazadrtijem je nevjerniku u dokidanje tržišta trend posebno vidljiv od 2008., na koju se lijepo nadovezala 2020. kada je država zatvorila ekonomije i plaćala zapsolenike da rade – ništa.
Ekonomist Velimir Šonje veli kako je ortački kapitalizam fluidan pojam. Elemenata ‘ortakluka‘ (politike i biznisa) ima posvuda. – Prava su pitanja razmjeri ortakluka i mehanizmi kako se on ostvaruje. Kroz odgovore na ta pitanja u poziciji smo jasnije razlikovati sustave s različitim političko-ekonomskim karakteristikama, a da pritom ne koristimo fluidan pojam ortačkog kapitalizma. Najprije ćemo definirati primjere u ekstremima. Ekstremni je primjer politički kapitalizam - Kina, gdje nema trodiobe vlasti i demokratskog nadzora. Korporacije su i politička tijela (vlada, država-partija) jedno, prožimaju se, pomažu, a država, odnosno partija, vodi glavnu riječ. Privatna su vlasnička prava relativna. Rusija je slična. Sličan je i fašistički model ekonomskoga upravljanja u kojemu se granice političkog i poslovnog sektora brišu i nema vanjske kontrole. Nasuprot tome ne stoji laissez faire, koji je teoretski pojam, već ordoliberalizam koji je ostvaren u njemačkome modelu razvoja nakon IIWW. Stroga kontrola monopola, poticanje tržišnoga natjecanja, jednaki uvjeti poslovanja za sve poduzetnike, natjecanje unutar reda koji je uspostavljen zakonima i pravilima donesenim kroz demokratsku proceduru, koja minimalizira iznimke i ujedno nadzire funkcioniranje sustava. U alternativnoj terminologiji, kineski i fašistički model su pro Big Business, a ordoliberalni model je pro Market – zaključuje Šonje.
Filozof politike Željko Ivanković kratko i jasno tvrdi – ne, nema kapitalizma koji nije kroni-kapitalizam, posebno u digitalno doba.
- U knjizi ‘Slučaj Agrokor‘ iz 2018 godine napisao sam da su karakteristike (elementi) crony kapitalizma, koje se počinju nazivati kronizmima, prepoznate diljem svijeta, ne samo u istočnoj Aziji, nego i u Rusiji, Latinskoj Americi, Indiji, Africi, ali i u razvijenim zemljama Zapada, Sjedinjenim Državama i Europi, pa i u istočnoj Europi, zemljama bivšeg socijalizma. Iste sam godine objavio knjigu ‘Besplatno‘, o političkoj ekonomiji digitalnoga doba. U njoj sam citirao ekonomskog nobelovca Herberta Simona: ‘Prema uvidu nobelovca Herberta Simona (1991), u industrijskom su dobu tvrtke praktički zagušile tržište. Kada bi izvanzemaljac promatrao ekonomske strukture na Zemlji, uočio bi velike mrlje unutar kojih su veze koje su karakteristične za tvrtke, a između njih tanke linije koje označavaju tržišni odnos, piše Simon.‘ Drugim riječima, postoje samo tvrtke koje su prema definiciji hijerarhijske organizacije, kompeticija gotovo ne postoji, ili je vrlo tanka, kao što i sami možemo vidjeti. Digitalna ekonomija, pišem na toj stranici, a i u sljedećem poglavlju o platformama, još više potiče razvoj mega-korporacija, jer u njoj vrijedi princip ‘pobjednik uzima sve‘, zato što rade s inovacijama kojima osvajaju monopole i informacijama kojima na račun kupaca i dobavljača kontroliraju novčane tokove i prema njima se ponašaju kao gazde – misli Ivanković.
Ima li onda slobodnoga tržišta ili je država svugdje umočila svoje prste? Ostatak teksta pročitajte u tiskanom ili e-izdanju Lidera.