‘;
Vlade koje vole kontrolirati gospodarstvo rado daju nepovratne potpore. Novac nije dugoročno najvažniji element za poduzetnike, to su pristup tržištu i vrednovanje proizvoda, a javni, vladin novac vrlo malo pomaže da bi se pristupilo tržištu
Serijski poduzetnik i investitor, svjetski priznati stručnjak za poduzetništvo Paulo Andrez, softverski inženjer i MBA-ovac, početkom svibnja ove godine u New Yorku je predstavio svoju knjigu ‘Zero Risk Startup‘ objavljenu u nakladi Forbes Booksa, koja je i prije službene objave postala bestseler, a bavi se metodologijom nultog ili minimalnog rizika u ranoj fazi poslovanja. Portugalac Andrez potječe iz uspješne lisabonske poduzetničke obitelji, dobitnik je nagrade za najbolju europsku investiciju ‘Best European Angel Investment‘ 2012. i njegove su dvije od mnogih investicija, Sword Health i Small Giant Games, 2018. odnosno 2022. postale jednorozi. Od 2012. savjetuje mnoge europske vlade o ulaganju u ranoj fazi i oblikovanju fondova za ulaganje poslovnih anđela.
Kako to da je knjiga ‘Zero Risk Startup‘, koju je u New Yorku objavio Forbes Books, postala bestseler na Amazonu i prije službene objave?
– Posljednjih petnaestak godina držim radionice po cijelom svijetu na temu smanjivanja rizika u ranoj fazi poslovanja i zahvaljujući tomu izgradio sam zajednicu ljudi, među ostalim i u Americi, koji su iščekivali objavu te knjige. Čim sam na LinkedInu objavio da će izaći, počeli su je naručivati.
Koja je tajna uspjeha metodologije koju ste osmislili?
– Metodologija Zero Risk Startup pomaže poduzetnicima da prepoznaju rizike i daje im savjete da te rizike smanje ili izbjegnu. Mnogi od njih prije primjene te metodologije nikada ne bi pokrenuli biznis, ali nakon što je primijene, shvate da je toliko moguće izbjeći rizik, ili da je on minimalan, da odmah mogu pokrenuti posao. Nema tajne u metodologiji; primjenjuje se tako da se sadašnje i buduće poduzetnike nauči da imaju određeni mentalni sklop prema pokretanju posla i onda tu metodologiju mogu iskoristiti na svojem konkretnom slučaju.
Možete li na konkretnom primjeru objasniti kako funkcionira ta metodologija?
– Zamislite da netko u Hrvatskoj želi osnovati putničku agenciju koja u ponudi ima izlet brodom na otoke u sklopu kojega nudi i ručak. Tradicionalni je način da taj poduzetnik misli da mora kupiti brod, otvoriti restoran na nekom od otoka i zaposliti radnike da pruže sve usluge te osmisliti marketinšku kampanju za svoju kompaniju. Da na taj način pokrene posao, trebat će mu do tristo tisuća eura. Budući da nema novca, pokušava naći investitore ili javni novac u obliku nepovratnih potpora.
Ako ne nađe investitore i ne dobije potporu, neće ni pokrenuti posao. Metodologija Zero Risk Startup naučit će poduzetnika da unajmi brod od agencije koja ga ima, da sâm bude vodič turistima, ne mora nikoga zaposliti da to radi, a s nekim od lokalnih restorana na otoku dogovorit će uslugu ručka. Umjesto da napravi veliku marketinšku kampanju, objavit će svoj biznis na platformama TripAdvisor ili GetYoutGuide, na kojima nema fiksnih troškova jer tim platformama plaća postotak samo kad ima klijenata.
A što ako je riječ o proizvodnji?
– Metodologija se može primjenjivati i u proizvodnji, ali i u jednostavnijim slučajevima kad treba napraviti prototip. Dolazi mi mnogo ljudi koji traže novac da bi napravili prototip. Ako poduzetnik treba 35 tisuća eura kako bi napravio prototip nekog proizvoda, tražit će nepovratne potpore ili investitore, ali u većini slučajeva nijedan od ta dva izvora financiranja neće biti dostupan. Zbog toga će odustati i neće pokrenuti posao. Metodologija Zero Risk Startup pomoći će mu da razumije prije svega za što mu novac točno treba i smanjiti te troškove. Primjerice, ako prototip treba bateriju koja stoji sedam tisuća eura, umjesto da je kupi, može se dogovoriti s proizvođačem da dobije rabljenu na korištenje, recimo na mjesec dana. To je dobro za poduzetnika i zbog toga što, ako prototip radi, može dalje raditi s tim proizvođačem baterija. Nadalje, ako treba kupiti stroj za rezanje metala, mora najprije istražiti koja industrija ima takve strojeve i zamoliti da u nečijoj proizvodnoj hali napravi te rezove, vikendom ili u vrijeme kad postrojenje ne radi i kad stroj nikomu ne treba. U većini su slučajeva ljudi koji imaju bogato poslovno iskustvo sretni što mogu pomoći nekomu tko želi pokrenuti posao, zato će mu omogućiti korištenje strojeva u svojoj tvornici. Treba li poduzetniku neki materijal, umjesto da ga kupi, može zamoliti samo za pojedine uzorke kako bi testirao odgovaraju li uopće. Na kraju, u mnogim takvim slučajevima moguće je napraviti prototip a da se ne daju dionice kompanije ili novac da bi se to ostvarilo, i to mnogo brže nego što inače traje. Također, kad pokreću biznis, ljudi često misle da moraju odmah kupiti strojeve, a zapravo i ne znaju može li taj biznis uopće funkcionirati. Umjesto da, primjerice, plate dvjesto tisuća eura za njih, mogu ih unajmiti na godinu dana ili se dogovoriti s proizvođačem ako im posao ne uspije da mu te strojeve prodaju u pola cijene. U slučaju kupnje strojeva rizik je sto tisuća eura, a ako ih unajme, onda može biti samo deset posto od tog iznosa, odnosno deset tisuća eura rizika.
Kojih rizika poduzetnici početnici nisu svjesni?
– Svaki posao ima pet rizika, mogu se svesti na skraćenicu MEFLO: tržišni (market), poduzetnik/tim (entrepreneur), financijski (financial), pravni (legal) i operativni (operational). U knjizi govorim o razlici između percipiranog i pravog rizika. Važno je da poduzetnici pokušaju uravnotežiti pravi i percipirani rizik. Vidio sam mnoge potencijalne poduzetnike koji ne pokreću biznis zato što misle da će njihov posao trebati određenu dozvolu i da moraju imati nekakav kapital, ali možda im to uopće ne treba, možda mogu pokrenuti posao i bez novca. Mnogi poduzetnici percipiraju rizike koji u stvarnosti ne postoje jer nisu detaljno istražili što im sve treba da bi pokrenuli posao.
Cijeli intervju pročitajte u tiskanom ili digitalnom izdanju poslovnog tjednika Lider.