Popuštanje zelenoga regulatornog stiska, ali bez promjene biti

Pronaći dobavljača za neku robu izvan Europske unije postat će uskoro barem malo jednostavnije, ako se oživotvore sve najave Europske komisije o pojednostavnjivanju regulative. Najnoviji statistički podaci Državnog zavoda za statistiku o vanjskotrgovinskoj razmjeni pokazuju da su hrvatske tvrtke znatno povećale uvoz iz država izvan Europske unije. U prva četiri mjeseca uvoz iz članica EU-a porastao je za 0,7 posto na godišnjoj razini na 11,3 milijarde eura, ali je zato uvoz iz nečlanica iznosio 3,4 milijarde eura, što je rast od 21,3 posto. Uvoznici su zasigurno već svjesni da dovesti robu ne podliježe samo carinskim formalnostima, već i sveprisutnoj ESG regulativi. No, to ne znači da će tako biti i u bliskoj budućnosti, ili barem ne u tolikom obujmu.

 

Shvaćanje da se sa zelenom regulativom ponegdje ipak pretjeralo i da ona predstavlja veliki uteg za konkurentnost europskih poduzeća, Europska komisija izrazila je u Omnibusu 'Stop-the-clock', paketu pojednostavnjivanja regulative, a koji je zahvatio i EU-ov mehanizam prilagodbe ugljičnih granica (CBAM). Prema prvotnom planu, CBAM se trebao početi primjenjivati u svojem konačnom obliku od 2026. godine, a trenutačna prijelazna faza traje između 2023. i 2025. godine. Komisija je zamislila kako će postupno uvođenje CBAM-a biti usklađeno s postupnim ukidanjem dodjele besplatnih dozvola u okviru EU sustava trgovanja ugljičnim emisijama (ETS) radi potpore dekarbonizaciji europske industrije.

 

Međutim, u sklopu prvog Omnibus paketa s kraja veljače ove godine Komisija je predložila niz promjena za pojednostavnjenje CBAM-a i smanjenje birokratskih prepreka. Ponajprije, predloženo je pojednostavnjenje za male uvoznike uvođenjem novoga minimalnog praga od 50 tona mase ugljikova dioksida. To bi, prema mišljenju Bruxellesa, omogućilo zadržavanje oko 99 posto emisija još uvijek u dosegu CBAM-a, ali bi se s druge strane usklađivanja s regulativom oslobodilo oko 90 posto kompanija koje uvoze robu iz država izvan EU-a.

Nadalje, za one uvoznike koji očekuju da će ostati u dosegu CBAM-a predložene promjene također će olakšati usklađenost s CBAM obvezama. Primjerice, Komisija je predložila pojednostavnjenje ovlaštenja prijavitelja, izračuna emisija i upravljanja CBAM financijskom odgovornošću. Kako stoji na stranicama EK-a, to će biti povezano s mjerama koje čine CBAM učinkovitijim, jačanjem odredbi protiv zloporabe i razvojem zajedničke strategije protiv zaobilaženja zajedno s nacionalnim tijelima.

 

Za one koji se pitaju zašto je ta regulativa uopće na snazi, razlog leži u tome što europska industrija podliježe strogim ograničenjima emisija ugljikova dioksida. No, taj se regulatorni 'problem' može riješiti tako da se ugljično intenzivna proizvodnja – poput proizvodnje čelika, cementa ili električne energije – jednostavno preseli u druge države s labavijom klimatskom regulativom, ako je uopće imaju. Proizvedena na manje 'zeleni' način, takva bi se roba uvezla u EU, što bi u praksi jedan dio europske klimatske politike učinilo mrtvim slovom na papiru. U regulatornoj terminologiji to se naziva 'curenje ugljika'. Kako bi tome doskočio, Europski parlament usvojio je CBAM regulativu.

 

Riječ je o EU-ovom alatu za postavljanje fer cijene ugljika koji se emitira tijekom proizvodnje robe s visokom ugljičnom intenzivnošću koja ulazi u EU, ali i za poticanje čišće industrijske proizvodnje u zemljama izvan EU-a. Potvrđivanjem da je plaćena cijena za ugljične emisije koje su nastale u proizvodnji određene robe uvezene u EU, CBAM će osigurati da trošak ugljičnih emisija uvezene robe bude jednak trošku kao da je ta roba proizvedena u EU-u. Pri tome države izvan EU-a ne bi trebale imati razloga za pritužbe zbog nametanja cjenovno nekonkurentnijeg izvoza na Stari kontinent jer je CBAM dizajniran da bude kompatibilan s pravilima Svjetske trgovinske organizacije.

 

Izmjene u sklopu Omnibus paketa doživjet će i još jedna regulativa važna za europske uvoznike, Direktiva o dužnoj pozornosti za održivo poslovanje (CSDDD). Njezin prvi prijedlog donesen je u veljači 2022., a isprva je bila usmjerena samo na najveće kompanije s poslovanjem razgranatim po cijelom svijetu. Novi prijedlog Direktive ugledao je svjetlo dana u ožujku 2024., a zahvatio je tvrtke u EU-u i izvan EU-a s više od tisuću zaposlenika i godišnjim prihodom od 450 milijuna eura.

 

One su, prema zahtjevima CSDDD-a, bile dužne provjeriti imaju li njihove inozemne podružnice i dobavljači izvan EU-a negativan utjecaj na okoliš i ljudska prava, uključujući ropstvo, dječji rad, radnu eksploataciju, gubitak raznolikosti, onečišćenje i uništavanje prirodne baštine. Očekivani početak primjene postavljen je na 2027. godinu. CSDDD nije nikakva šala – Direktiva je predvidjela vrlo strogi sustav praćenja, a kazne za prekršitelje mogu iznositi i do pet posto godišnjeg prihoda.

 

Omnibus donosi niz promjena CSDDD-a, od kojih vrijedi spomenuti nekoliko njih. Tako će provjera dobavnog lanca biti sužena samo na izravne dobavljače, a ne i njihove partnere. Osim toga, provjere neće trebati provoditi svake godine, već svakih pet godina. Od europskih se kompanija više neće zahtijevati prekid poslovnog odnosa, a sužena je i definicija dionika. Paralelno s prijedlogom pojednostavnjenja, Komisija je najavila i odgodu primjene CSDDD-a za godinu dana i uklanjanje prvog vala kompanija koje moraju početi primjenjivati tu direktivu.

 

Naime, do sada je bilo predviđeno da se u prvom valu, počev od srpnja 2027., pravila počnu primjenjivati na najveće europske kompanije, s više od pet tisuća zaposlenika i godišnjim prihodom većim od 1,5 milijardi eura. Također, CSDDD bi tada zahvatio i kompanije izvan Europe koje na ovdašnjem tržištu ostvaruju više od 1,5 milijardi eura prihoda. U drugom valu kompanije s više od tri tisuće zaposlenika i više od 900 milijuna eura prihoda trebale bi se uskladiti s novim okvirom od srpnja 2028. godine. Napokon, u srpnju 2029. CSDDD je trebao biti obvezan za sve ostale tvrtke. Nakon potpune primjene, procjenjuje se da će CSDDD zahvatiti približno šest tisuća velikih EU tvrtki i oko 900 tvrtki izvan europskog bloka.

Prikupljanje podataka o zelenom poslovanju postat će praksa i za male tvrtke koje uvoze, odnosno izvoze, iako službeno nisu obvezne uskladiti se s ESG regulatornim paketima. Naime, mala i srednja poduzeća moraju početi pratiti ESG pokazatelje jer to zahtijevaju njihovi partneri, velike tvrtke, banke i kupci. U Hrvatskoj i EU-u više od 98 posto tvrtki ulazi u skupinu malih i srednjih poduzetnika, ali istodobno generiraju gotovo 40 posto ukupnih emisija ugljikova dioksida.

 

Stoga će banke od takvih tvrtki sve više tražiti ESG podatke kako bi mogle procijeniti rizike i podržavati održive projekte. Velike tvrtke neće moći ispuniti tranzicijske planove bez ESG informacija svojih dobavljača, uključujući podatke o ugljičnom otisku, osim na razini tvrtke, sve češće i na razini proizvoda. Stoga su njima informacije o održivosti SME tvrtke iznimno važne. EU već predviđa pojednostavnjeno izvještavanje za SME sektor putem VSME standarda.

 

Mikropoduzeća mogu upotrijebiti osnovni modul, a veća mala i srednja poduzeća nešto opširniji, sveobuhvatni modul. Plan je da se izvještavanje digitalizira i poveže putem europskih registara, omogućujući vidljivost održivih dobavljača, što može pridonijeti njihovoj konkurentnosti i privlačnosti, kako velikim kupcima tako i bankama. Kako se može čuti od stručnjaka za ESG regulativu, u Hrvatskoj se planira razvijanje tog alata za SME sektor putem Fine.

 

Regulatorni stisak očito popušta, ali se u biti obujam regulative smanjuje, ali ne i njezina forma. Zašto je to dobro (odnosno nije), pitanje je za posebnu raspravu.