Porez na bogatstvo u Europi 2025.: Koje zemlje ga još imaju?

Nekoliko europskih zemalja u posljednjim desetljećima ukinulo je poreze na bogatstvo. Od 2025. godine samo tri zemlje i dalje nameću porez na neto bogatstvo pojedinaca, dok nekoliko drugih oporezuje samo određene vrste imovine. Nejednakost bogatstva vidljiva je diljem svijeta, pa tako i u Europi. Početkom 2025. godine najbogatijih pet posto stanovništva europodručja držalo je 45 posto neto imovine kućanstava, dok je najbogatijih deset posto kontroliralo 57,4 posto, prema podacima Europske središnje banke, prenosi Euro News.

Ova koncentracija bogatstva održava rasprave o porezima na bogatstvo u središtu političkih i ekonomskih diskusija u mnogim zemljama. Nedavno je francuski milijarder Bernard Arnault oštro osudio prijedlog uvođenja nameta za građane s imovinom većom od sto milijuna eura, nazvavši ga 'ofenzivom koja je pogubna za gospodarstvo'.

Španjolska, Norveška i Švicarska

Prema podacima Tax Foundationa, od 2025. godine porezi na neto bogatstvo pojedinaca postoje samo u Španjolskoj, Norveškoj i Švicarskoj. Stope poreza i pragovi oporezivanja razlikuju se od zemlje do zemlje. Francuska, Italija, Nizozemska i Belgija nameću poreze na određene vrste imovine, ali ne i na ukupno neto bogatstvo pojedinaca.

U Španjolskoj je porez na bogatstvo progresivan i kreće se od 0,16 posto do 3,5 posto na bogatstvo veće od 700 tisuća eura. Rezidenti se oporezuju na svjetsku imovinu, dok se nerezidenti oporezuju samo na imovinu unutar Španjolske. Godine 2022. španjolska je vlada uvela dodatni 'porez solidarnosti na bogatstvo', sa stopama od 1,7 do 3,5 posto za pojedince s neto imovinom većom od tri milijuna eura. Iako je isprva bio zamišljen kao privremena mjera za ublažavanje krize troškova života, postao je trajan.

Norveška nameće porez na neto bogatstvo od jedan posto za pojedince čije bogatstvo prelazi 1,7 milijuna norveških kruna ili 145.425 eura i do 20 milijuna kruna ili 1,71 milijun eura. Za bogatstvo iznad 20 milijuna kruna stopa raste na 1,1 posto. Od toga 0,7 posto ide općinama, a 0,3 posto središnjoj vladi. Švicarski porez na bogatstvo ima relativno niske pragove oslobođenja koji se razlikuju po kantonima, pa ne pogađa samo najbogatija kućanstva nego i značajan dio srednje klase.

Prema PwC-u, u Zürichu 2025. porez počinje na imovinu od 80 tisuća CHF ili 85.560 eura za samce, uz početnu stopu od 0,05 posto. Za bračne parove i samohrane roditelje s maloljetnom djecom prag se povećava na 159 tisuća CHF ili 170.090 eura. Stopa se postupno povećava i doseže 0,3 posto na bogatstvo iznad 3.262.000 CHF ili 3,49 milijuna eura za samce, odnosno 3.342.000 CHF ili 3,58 milijuna eura za bračne parove i roditelje.

Francuski porezni rezidenti plaćaju porez na nekretnine ako njihova neto imovina u nekretninama vrijedi 1,3 milijuna eura ili više. Nerezidenti su također obveznici ako njihova francuska imovina vrijedi barem toliko. Ovisno o vrijednosti, stopa može doseći 1,5 posto. Italija, Belgija i Nizozemska primjenjuju poreze na određene financijske ili imovinske klase, ali ne na ukupno bogatstvo. Prihodi od poreza na bogatstvo i njihov udio u ukupnim poreznim prihodima odražavaju njihovu važnost i učinkovitost.

Prema OECD-u, Švicarska je 2023. prikupila 9,5 milijardi eura od poreza na bogatstvo, što čini 4,3 posto ukupnih poreznih prihoda. Španjolska je prikupila 3,1 milijardu eura, što je 0,6 posto ukupnog, dok je Norveška ostvarila 2,7 milijardi eura, odnosno 1,5 posto. Francuska je prikupila 2,3 milijarde eura, samo 0,2 posto ukupnih poreza. U odnosu na BDP, udio je mali, od 0,21 posto u Španjolskoj do 1,16 posto u Švicarskoj.

Tko je ukinuo porez na bogatstvo?

Tijekom posljednja tri desetljeća više je zemalja ukinulo poreze na neto bogatstvo. Broj članica OECD-a koje su imale taj porez pao je s 12 u 1990. na samo četiri u 2017. U Europi su ga ukinule Austrija 1994., Danska i Njemačka 1997., Nizozemska 2001., Finska, Island i Luksemburg 2006., te Švedska 2007. Razlozi za ukidanje poreza na bogatstvo uključuju visoke troškove provedbe i rizik od bijega kapitala. Budući da bogati porezni obveznici lako sele kapital u porezne oaze, porezi na neto bogatstvo često nisu ostvarivali svoje redistributivne ciljeve.

Cristina Enache iz Tax Foundationa istaknula je da čak i malo povećanje porezne stope kod nekoliko vrlo mobilnih bogatih pojedinaca može dovesti do bijega kapitala i preseljenja u susjedne jurisdikcije. Porezni obveznici koji napuste zemlju sa sobom ne odnose samo prihod od poreza na bogatstvo, već i prihode od poreza na dohodak i potrošnju, koji su ključni izvori prihoda europskih zemalja.