Porezni ratovi: Zadržavanje mladih na tržištu je nacionalni prioritet

Mladi su najveći resurs i bogatstvo svake nacije. Kako društva stare, mladi su pozvani na aktivnije uključivanje na tržište rada, plaćanje poreza i doprinosa za ‘uzdržavanje’ prethodnih generacija. Na međunarodnom tržištu rada, zadržavanje talenata je težak posao za vlade, a još teži za tvrtke. Članice EU s juga i s istoka poput Portugala, Italije, Poljske, Rumunjske i Hrvatske, ispraćaju mlade visokoobrazovane članove društva u prosperitetnije sjeverne ekonomije gdje poslodavci plaćaju više. Većina njih se ne vraća pa bivši premijer Italije Enrico Lette upozorava da je ‘odljev mozgova tamna strana slobode kretanja u EU’, stoji u ovotjednim HUP analizama čija je glavna tema mladi na tržištu rada.

Jedna od emigracijom najpogođenijih ekonomija – Portugal – nedavno je usvojio značajne mjere za pretvaranje te zemlje u porezni raj za mlade, nudeći čak desetljeće poreznih olakšica za mlade. Svi mladi u dobi od 18 do 35 godina koji zarade do 28 tisuće eura bruto u prvoj godini su potpuno oslobođeni plaćanja poreza na dohodak, a olakšice se postupno smanjuju tijekom deset godina. Vrijednost olakšica od 525 milijuna eura ili 0,25 posto BDP-a značajno nadmašuje vrijednost aktivnih politika za zapošljavanje u Hrvatskoj od 163 milijuna eura (0,18 posto BDP-a). Portugal daje i porezne olakšice tvrtkama koje podižu plaće u ugovorima na neodređeno vrijeme.

Spomenute ‘povišice’ se priznaju do 200 posto njihove vrijednosti za potrebe poreza na dobit. Portugal nije jedini koji jača financijske poticaje za mlade kako bi se zaustavilo iseljavanje mladih. Još 2019. godine Poljska je drastično smanjila porez na dohodak mlađima od 26 godina. Italija ima program smanjenja poreza za mlade, povratnike i samozaposlene i do 50 posto, a slične poticaje nudi i Austrija. Porezni ratovi za zadržavanje mladih na domaćem tržištu i privlačenje mladih iz zemalja u okruženju se nastavljaju pa Hrvatska mora slijediti trendove i programe članica EU. Hrvatska je pak nedavno znatno skratila mogućnost izuzeća plaćanja zdravstvenog doprinosa na svega jednu godinu te krenula u suprotnom smjeru.

Olakšicu prvenstveno koriste poslodavci u djelatnostima više dodane vrijednosti (ICT, inženjerske struke, medicina) ili u strukturno važnim granama (logistika, graditeljstvo, promet, turizam, ugostiteljstvo i strukovna zanimanja). Njome se povećava udio mladih zaposlenika u tvrtkama. Zadržavanje zaposlenika te dobne skupine važna je poluga i za ubrzanje razvoja cijelog tržišta i rasta standarda u društvu. Unatoč padu stope nezaposlenosti mladih na 11,9 posto u 2024. kao najčešće korištenoj službenoj izlici državnih institucija za labavljenje ove mjere, ona je i dalje skoro tri puta viša od prosječne stope nezaposlenosti u Hrvatskoj te je kontinuirano iznad prosjeka EU (11,4 posto u 2024.). Uz to, daleko realniji pokazatelj je stopa zaposlenosti mladih od 15 do 29 godina (43 posto) gdje, štoviše, jaz stope zaposlenosti prema prosjeku EU te naročito najuspješnijim članicama EU zadnjih godina raste. Stopa zaposlenosti mladih u Hrvatskoj je niža nego u Portugalu (46 posto) koji se odlučio na jače poticaje za mlade.

Uključivanje mladih na tržište rada ključ konkurentnosti

Jedino je u dobnoj skupini od 15 do 29 godina stopa zaposlenosti (43,1 posto) ispod pretpandemijske iz 2019. godine. Zapošljivost mladih inače značajno pozitivno korelira s uključenošću mladih u aktivno i kvalitetnije (ne)formalno obrazovanje, što zahtijeva razvoj dualnog obrazovanja. Njegov glavni cilj je sveobuhvatno stjecanje vještina naročito u segmentu mlade kvalificirane radne snage. A glavni motiv za uključivanje tvrtki u sustav dualnog obrazovanja je otkrivanje talenata i osposobljavanje zaposlenika na visokoj razini.

Dualno obrazovanje nije ograničeno na strukovno obrazovanje i usavršavanje zaposlenih, nego vrijedi i za visoko obrazovanje. To je najbolji način za usklađivanje ishoda obrazovanja s potrebama tržišta rada usred rasta udjela visokoobrazovanih u neaktivnoj populaciji. Rast udjela visokoobrazovanih u neaktivnoj populaciji uz demografski slom i činjenicu da kao društvo nismo konkurentni uvesti više od jedan posto visokoobrazovanih među svim stranim radnicima, predstavlja novi problem za konkurentnost ekonomije.

Stoga izostanak ozbiljnog rasterećenja rada, posebno srednjih i viših plaća, te daljnje porezno ‘poticanje’ rentijerstva motivira visokoobrazovane na migraciju s tržišta rada u ‘neaktivnost’. Gotovo 30 posto upisnih kvota na visokoškolskim ustanovama iz godinu u godinu ostaje neupisano, što potvrđuje neusklađenost obrazovnih programa s tržištem rada, a poslodavci uočavaju i da studenti i učenici u obrazovnim ustanovama ne dobivaju adekvatno obrazovanje za posao 21. stoljeća. Umjesto konstruktivne rasprave o modernijem i fokusiranijem obrazovanju usklađenom s potrebama tržišta rada, jačaju zahtjevi sindikata za izuzimanje nastavnika iz sustava ocjenjivanja i rastom primanja.

Ograničavanjem olakšice za zapošljavanje mladih zaposlenika povećava se realna opasnost da će poslodavci za isti trošak radije zapošljavati osobe s iskustvom nego mlade bez iskustva, što može dovesti do veće neaktivnosti mladih. Osim toga, povećanje troška zapošljavanja i zadržavanja mladih zbog dodatnih izdvajanja za zdravstveno osiguranje usporava rast njihovih plaća, dok, suprotno namjeri, bez sveobuhvatne reforme zdravstvenog sektora neće doprinijeti povećanju efikasnosti zdravstvenog sustava. Odlazak mladih i njihova smanjena aktivnost na tržištu rada dodatno povećavaju ovisnost o uvozu strane radne snage, čime se povećavaju izazovi vezani uz njihovu integraciju u društvo i radnu sredinu. 

Ocjenjivanje nastavnika je ključ modernog obrazovanja

Za to vrijeme, ističu u HUP-u, jačaju zahtjevi sindikata ne samo u pogledu daljnjeg rasta primanja već i za izuzimanje nastavnika iz ocjenjivanja, što između ostalog povlači pitanje o neprilagođenosti obrazovnih programa kad polaznici istih bivaju neaktivni. Uzgred rečeno, plaće nastavniku su u periodu od 2016. do danas rasle izrazito snažno za 85,6 posto ili 32,9 posto realno, također iznad prosjeka svih zaposlenih u domaćoj ekonomiji.

Štoviše, podaci OECD-a pokazuju kako su početne realne bruto plaće srednjoškolskih nastavnika u Hrvatskoj bile 18 posto ispod prosjeka OECD-a, no zahvaljujući snažnim povišicama specifičnima za Hrvatsku spomenuta razlika se značajno istopila. Još 2022. hrvatski srednjoškolski nastavnici bili su u startu bolje plaćeni nego njihove kolege u razvijenijim zemljama poput Japana, Izraela, Češke, Poljske te baltičkih zemalja u čijim se obrazovnim sustavima redovito postižu kvalitetniji obrazovni rezultati u anketama poput PISA testova.

U HUP-u smatraju kako Hrvatska treba težiti povećanju plaća nastavnika no uz manji broj zaposlenih – u skladu s padom broja učenika. Tijekom zadnjih deset godina, broj učenika u osnovnim školama pao je za 6,5 posto te za čak 18,8 posto u srednjim školama. Istovremeno, broj zaposlenih u obrazovnom sustavu porastao je za visokih 18 posto. HUP snažno podržava ocjenjivanje rada nastavnika jer je koncept ocjenjivanja nužan kako bismo u bilo kojem području ekonomije, na razini bilo kojeg privatnog poduzeća, pa tako i u obrazovnom sustavu, povećali kvalitetu rada. Inicijative protiv vrednovanja kvalitete rada i protiv mogućnosti da se nekoga na temelju rezultata nagradi je nazadni koncept iz vremena socijalizma i uravnilovke, što vjerujemo nije više izbor našeg društva.

Ako kontinuirano ne provodimo ocjenjivanje uspješnosti glavnih aktera koji obučavaju nove generacije potrebnim znanjima i vještinama za tržište rada, nameće se ključno pitanje – tko će odgovarati za pad kvalitete obrazovanja? Štoviše, za kvalitetu sustava obrazovanja važan je i objektivniji sustav ocjenjivanja učenika, koji bi dao realnu povratnu informaciju o postignućima učenika. Suočeni smo, naime, s nerealnom inflacijom odlikaša u osnovnoj školi koju razotkrivaju objektivni ispiti poput PISA testova, Nacionalnih ispita ili ispita Državne mature.

Mladi imaju ključnu ulogu u strukturnim promjenama koje prolazi hrvatska industrija, transformirajući se iz tradicionalnih sektora u industrije s većom dodanom vrijednošću. Njihovo uključivanje u radne procese od velikog je značaja za ovu transformaciju i rast konkurentnosti. Industrija je radno intenzivna djelatnost, a uslijed energičnog povećanja ‘minimalca’ zadnjih godina, koje vrše pritisak na rast plaća na svim razinama složenosti radnih mjesta, troškovi rada su rasli iznad razine produktivnosti. Potencijalni gubitak olakšica za mlade mogao bi neke grane (npr. metalnu, drvnu, tekstilnu industriju) gurnuti u ozbiljan financijski problem uz neto gubitke.

U HUP-u smatraju kako povećanje stope zaposlenosti mladih od 15 do 29 godina na oko 60 posto (otprilike medijalni prosjek članica EU s iznadprosječnom stopom zaposlenosti) te rast stope uključenosti u obrazovanje na 62 posto (oko 10 postotnih bodova iznad aktualne) mora biti naš nacionalni prioritet kako bi stvorili pretpostavku kreiranja radnih mjesta u sektorima budućnosti.

 

HUP-ove preporuke:

 

➢ Povećanje olakšica, koje neposredno utječu na trošak rada, ojačalo bi konkurentnost naših tvrtki u zadržavanju mladih (umjesto njihovog odlaska u inozemstvo) te privlačenju novih ‘mladih’ na hrvatsko tržište rada

➢ Olakšice u funkciji sklapanja ugovora na neodređeno mladima garantirale bi višu stopu sigurnosti i kreditne sposobnosti

➢ Negativne posljedice slabljenja vremenskog i poreznog opsega olakšica: smanjenje kapaciteta za poslovne investicije, pogoršana konkurentnost plaća za mlade, veća vjerojatnost emigracije, rada u inozemstvu i eventualno trajno preseljenje, čime produbljujemo demografsku krizu te u konačnici gubimo proračunske prihode na samo po osnovi zdravstvenog doprinosa, već i ostale porezne prihode po osnovi rada (porez na dohodak, doprinosi za mirovinsko osiguranje) te osobne potrošnje (PDV).

 

U kontekstu inflatornih pritisaka na temelju rasta troška rada, u HUP-u smatraju kako atraktivnost rada te konkurentnost cijene rada treba jačati kroz porezno rasterećenje dohotka od nesamostalnog rada umjesto državnim intervencijama. Naime, rast primanja kroz interventno povećanje plaća kroz proračun i minimalac jače potiče inflaciju nego snižavanje poreza na dohodak. Također, snižavanje poreza na dohodak proširuje poreznu bazu, ali istovremeno potiče Ministarstvo financija na razboritiji plan rashoda nego u predloženoj varijanti u kojoj nema poticaja za prilagodbu jer rast kupovne moći i tako diže naplatu poreza na potrošnju. Zauzdavanje rashoda u okviru fiskalnih pravila na razini EU je dobrodošao ‘instrument’ u usporavanju inflacije te stabilizaciji cjenovnih očekivanja, zaključuju u HUP analizama.