Cesta kroz pitomi međimurski krajolik oko koje su se naizmjence redale šume, polja i livade, i tek pokoji objekt na osami, dovela nas je do područja na kojem smo upali u slovensku telekomunikacijsku mrežu. Nakon nekoliko kilometara vožnje uza samu granicu, na jednom brežuljku na rubu naselja Stanetinec koje pripada općini Štrigova, pred nama je iskrsla tvornica. To je obiteljska tvrtka Statoplast.
Nakon desetogodišnjeg rada u Sloveniji Danica i Zdravko Sabolčec vratili su se 1991. iz Maribora i osnovali tvrtku za proizvodnju metalne galanterije, kasnije su se specijalizirali za plastifikaciju metala, i od 2003. posluju u vlastitom pogonu kojeg su podigli na ovoj lokaciji.
Pitamo ih je li problem biti 'usred ničega? – To su me pitali i bankari kad smo tražili kredit – odgovara Zdravko Sabolčec i objašnjava:
- Kad stavite robu na kamion, ništa ne znači vozite li 10 ili 15 kilometara više. Da smo, primjerice, u Čakovcu, bili bismo vidljiviji, ali to rješavamo s reklamama. Osim toga, naš posao nam je najbolja reklama pa bez većih problema imamo popunjene kapacitete. S druge strane, klijenti nam na plastificiranje dovoze svoje proizvode, pa i prototipove koji su još u razvojnoj fazi. Puno su sigurniji kad to dovezu ovdje, izvan svih tokova, jer tu nema opasnosti da bi to slučajno vidio netko kome nije namijenjeno.
Plastika je danas u drugom planu, ali ne i plastificiranje. - Upravo je tu napredak. Ovo je ekološkija varijanta od klasičnog bojanja tekućim bojama. Nema utjecaja na ozon, jer su prašci tako napravljeni da ekspandiraju samo na visokim temperaturama – od 200 do 220 stupnjeva, a poneki mogu izdržati i 1100 stupnjeva. I nema razrjeđivača i otapala ni kemijskih reakcija – odgovara Sabolčec.
Nekad su ljudi iz ovog kraja odlazili raditi u Sloveniju, koja je 'na puškomet', ali sve više se vraćaju. Tvrtka danas ima 27 zaposlenih – većinom iz okolice, koji dolaze na posao biciklom. No, šest robota ne mora ni okretati pedale, nego u dvije linije odrađuju praškasto lakiranje. Naši sugovornici kažu da se tu može lakirati sve što je od metala, stakla, drveta… Ne znaju što sve nisu plastificirali – od ručki za tuš do drški za bager, ograde, krovne panele, šine za ograde, razne profile, nadstrešnice, rampe… Može sve do površine 8 x 1,5 metara.
- Plastificirate po kućama? – pitamo.
– Haha! Da je bar tako, onda bismo mogli plastificirati i mostove – odgovaraju suvlasnici.
No, i bez mostova prošle godine prihod je porastao impozantnih 53 posto, na rekordnih 11,35 milijuna kuna. Tajna uspjeha je izvozu – u Njemačku, Mađarsku i Sloveniju. Pomogla je i pandemija jer su radili filtre za koronu za njemačkog partnera. Korona prolazi, ali tržište je ostalo.
- Osamostali smo se u jednom dijelu proizvodnje koja je prije bila u manjem obimu tu smo krenuli sa jačim marketingom počeli smo radili neke nove proizvode. Tek sljedećoj godini očekujemo od toga najveće rezultate – kaže Zdravko. Smatra da je njihov izvozni iskorak posljedica ulaska u EU, i da su se pozitivni efekti 'prelili' i na male obiteljske tvrtke poput njihove. Prije nisu ni pomišljali na izvoz, i zadovoljavali se uslugama na domaćem tržištu, koje su (bile) manje plaćene.
Novi proizvod zapravo je, kako kažu, 'zen u aluminiju' – tzv. aluminijska pivot vrata.
- Opremljena su svim sustavima – od protuprovalnih i protupožarnih te elektronskih sustava prepoznavanja otiska prsta i lica... Mogu biti i vrlo velika i teška, prilagođena za svaki poslovni prostor, ili za vile. U višem su cjenovnom rangu od obične aluminijske bravarije – odgovaraju Sabolčecovi uglas i dopunjuju se.
Usporedbe radi, obična ulazna vrata stoje tisuću do tri tisuće eura, a njihovi pivoti stoje od osam do 50 tisuća eura. Pa kakva su to vrata vrijedna 50 tisuća eura? Od tirkiznog kamena, sa slojem debelim 12 milimetara sa svake strane, sa svom pratećom sigurnosnom elektronikom i pripadajućom rasvjetom, teška oko tonu i pol, koja se ne otvaraju 'na guranje' nego motorom.
Za to su potrebni i posebni strojevi, koje su nabavili, a izrada jednih vrata traje i do dva mjeseca. Dosad su ih napravili 12, i u tome segmentu vide šansu za razvoj. Uostalom, za taj projekt u dobroj je mjeri zaslužna druga generacija Sabolčecovih. Oba sina već rade u tvrtki.
A hoće li roditelji jednog dana u generacijskoj tranziciji pustiti sinove da rade po svom, ili će ih brižno nadgledati?
- Maknut ćemo se ako budu dobro radili – odgovara Danica, a Zdravko ju nadopunjuje objašnjavajući da njih dvoje moraju shvatiti da nove generacije žele učiti na vlastitim greškama.
– Bit ćemo tu samo da u slučaju potrebe povučemo 'ručnu'.
A tko je danas od dvoje suvlasnika i direktora glavni? Opet skupa odgovaraju da sve bitne odluke donose zajednički, te da su u odlučivanje uključili i sinove. A onda Zdravko kroz smijeh zaključuje:
- Ipak sam ja - gazdin muž!