Biznis i politika
StoryEditor

Predrag Bejaković: Strane radnike trebamo prihvatiti kao dobri domaćini, svjesni da su nam oni itekako potrebni

28. Lipanj 2023.
Predrag Bejaković

U nedavnom tiskanom izdanju Lidera objavili smo veliku temu o stranim radnicima u Hrvatskoj, u kojoj nam je, osim postojećih trendova zapošljavanja, fokus bio nedostatak integracijske politike koja zaostaje za dinamikom uvoza radnika iz trećih zemalja. U prvih pet mjeseci Ministarstvo unutarnjih poslova izdalo je 75 tisuća dozvola za boravak i rad te se procjenjuje da ćemo ove godine nadmašiti prošlogodišnji rekord 124 tisuće izdanih radnih dozvola. Vlada je krajem prošle godine donijela odluku o osnivanju Međuresorne radne skupine za izradu Nacrta prijedloga dokumenta o imigracijskoj politici Republike Hrvatske, kojim se planiraju obuhvatiti mjere kojima će se poticati doseljavanje novih stanovnika, u skladu sa zahtjevima tržišta rada te olakšavati uključivanje useljenika i povratnika u svakodnevni život. Glavni nositelj imigracijske strategije je upravo MUP koji je najavio njezino donošenje u trećem kvartalu ove godine. O tome može li Hrvatska izbjeći greške drugih zapadnih zemalja u procesima integracije te kako će se nekontrolirani uvoz radnika odraziti na ekonomski, društveni i politički život u Hrvatskoj razgovarali smo s poslodavcima, ali i brojnim stručnjacima iz raznih polja znanosti. Među njima je i Predrag Bejaković sa Instituta za javne financije te autor brojnih knjiga iz područja gospodarskog razvoja, mirovinskog sustava, obrazovanja i ekonomike rada.

Kakvom biste opisali trenutnu ekonomsku logiku na tržištu ponude i potražnje za stranim radnicima?

Kada u nekom zanimanju postoji nedostatak znanja i vještina, to stvara nezadovoljene potrebe za radnom snagom, odnosno nedostatak radnika ili uska grla u proizvodnji roba ili pružanju usluga. Nekoliko je problema povezanih s uskim grlima koja nastaju na tržištu rada. Iz ekonomske je teorije jasno da će se povećati cijena onog dobra do kojeg je teško doći. Ako se to dešava na tržištu rada, povećat će se plaće za zanimanja za koja postoji nedostatak radnika, što nije povezano s povećanjem produktivnosti. Ovakav porast plaća dovodi do povećanja ukupnih troškova, što pak može narušiti konkurentnost pojedinog gospodarskog sektora na tržištu. Stoga će tvrtke u tom sektoru izgubiti poslovne mogućnosti, što će usporiti gospodarski rast i razvoj. U Hrvatskoj postoje ozbiljni problemi, ne samo s nedovoljnom pozornošću na buduće potrebe na tržištu rada, nego je i vrlo slaba veza svijeta rada i učinaka sustava obrazovanja.

Postoji li ikakav sustav informacija o obrazovnim i kvalifikacijskim potrebama na tržištu rada?

Obrazovne kvote na pojedinim studijima nedovoljno su povezane s potražnjom tih struka na tržištu rada. Na primjer, diplomanti politologije i novinarstva imaju prosječne stope zapošljavanja oko 25 posto u prvoj godini nakon diplomiranja. Čak i ako uspiju naći posao, zaposlit će se vjerojatno izvan svog područja studija. Hrvatski zavod za zapošljavanje godinama provodi Anketu poslodavaca o potrebnim zanimanjima, znanjima i stručnostima koje trebaju mogući zaposlenici sa željom bolje prilagodbe ponude i potražnje na tržištu rada. Većina poslodavaca se žali da imaju poteškoća s nalaženjem zaposlenika odgovarajućih kvalifikacija i zanimanja, ali se često žale i na nedostatak radnika s potrebnim radnim iskustvom. Hrvatska zasad nema konzistentan sustav informacija o obrazovnim i kvalifikacijskim potrebama na tržištu rada. Stoga je vrlo teško ili posve nemoguće odrediti buduće obrazovne zahtjeve. Uzimajući u obzir globalizaciju i nepovoljne demografske čimbenike, Hrvatska je (ili bi barem trebala biti) u procesu restrukturiranja gospodarstva i unapređenja njegove konkurentnosti. Zato bi bilo vrlo važno istraživati potrebe na tržištu rada, posebno kadrovski deficit, kao značajne čimbenike pospješivanja obrazovnih promjena.

Koje su po vama ključne promjene obrazovnog sustava?

Obrazovni sustav bi trebao imati više fleksibilnosti i slobode. Učenici, studenti i zaposlenici trebali bi biti motiviraniji za stjecanje i unapređivanje upravo onih znanja koja procjenjuju presudnima za ostvarivanje cjeloživotne zapošljivosti i postizanja što veće produktivnosti. Dosta je važno i da prestanu za svoju sudbinu kriviti one koji su odobrili neki program ili određenu upisnu kvotu. Za uspješnu organizaciju formalnog obrazovanja potrebno je uskladiti više elemenata, a to u ovom slučaju nije lak zadatak. Potrebna je kontinuirana potražnja dovoljnog broja motiviranih polaznika sa specifičnim predispozicijama za pojedina zanimanja. Mlade osobe često biraju obrazovanje bez detaljnijeg upoznavanja sa svim zanimanjima koja postoje u profesionalnom svijetu, a koja bi im mogla biti zanimljiva. Zato se vrlo često odlučuju obrazovati bez prethodnog promišljanja što će i gdje će stvarno moći raditi kad završe školovanje. Sustav uglavnom besplatnog javno financiranog obrazovanja ne može biti dovoljno fleksibilan da se prilagodi malim grupama kojima su potrebna specifična znanja. Ujedno, najvećem dijelu studenata plaćanje školarina za privatno obrazovanje malih grupa nije dostupno, ili barem nije dovoljno privlačno dok postoje besplatne alternative. Javni obrazovni sustav formalnog obrazovanja ne može se temeljiti na honorarnim profesionalnim specijalistima, nego na službeno zaposlenom formalno obrazovanom nastavnom kadru. To stvara dodatnu nefleksibilnost i moguću negativnu selekciju zbog potencijalnih zarada izvan obrazovanja (tako npr. škole imaju velikih problema s profesorima matematike jer mogu višestruko zarađivati izvan obrazovanja).

Koja su i dalje aktualna uska grla kod zapošljavanja?

Nedostatak radnika za pojedina zanimanja u Hrvatskoj identificiran je Anketom poslodavaca koju je 2020. godine proveo Hrvatski zavod za zapošljavanje. Zbog promjene metodologije u 2020. godini, apsolutni broj zanimanja s uskim grlom ne može se izravno usporediti sa stanjem iz prethodnih godina, ali gotovo ista zanimanja patila su od nemogućnosti pronalaska odgovarajućih radnika u 2014. i 2020. godini. U Hrvatskoj već duži niz godina nedostaju radnici istih zanimanja i uglavnom su isti razlozi zašto se mladi ne odlučuju za ta zanimanja. To su u ugostiteljstvu konobari kuhari – čiji je posao težak, najčešće sezonski, s malim mogućnostima profesionalnog, u trgovini prodavači koji imaju razmjerno male plaće, ograničene mogućnosti napredovanja, a posao nije previše kreativan i zanimljiv; u graditeljstvu zidari i srodna zanimanja, instalateri i monteri cjevovoda, armirači i betonirci, tesari i građevinski stolari – koji rade u nepovoljnim uvjetima, često na visinama, u buci i prašini, po hladnom vremenu zimi, odnosno po vrućini ljeti, a razmjerno su slabo plaćeni. Također nedostaju i vozači teretnih vozila i kamiona, što je bez sumnje opasan i naporan posao, koji uglavnom gotovo uvijek zahtijeva odvojenost od kuće i obitelji. Stoga, s obzirom na to da ova zanimanja nisu osobito društveno cijenjena i relativno su loše plaćena, ne čudi što mladi za njih nemaju interesa i ne upisuju se u strukovne škole. Hrvatska se suočava i s velikim nedostatkom liječnika specijalista i liječnika opće prakse te ozbiljnim manjkom medicinskih sestara i tehničara. Njihovi problemi uzrokovani su neadekvatnom regionalnom prilagodbom i planiranjem zdravstvenih kapaciteta kao i neučinkovitim rješavanjem postojećih problema u pružanju usluga. Nadalje, ove poslove karakterizira veliki broj prekovremenih sati, rad u noćnim smjenama i rad za vrijeme praznika. Stoga veliki broj prekovremenih sati koje odrađuje cjelokupno medicinsko osoblje, posebice liječnici i medicinske sestre, uvelike prelazi zakonski dopuštene granice i Direktivu 2003/88/EC Europskog parlamenta. 

Kako je došlo do toga da nitko u Hrvatskoj ne želi raditi te poslove?

Više je međusobno povezanih razloga za zanimanja za koje nedostaju domaći radnici u Hrvatskoj, no najčešći su neusklađenost vještina te nepovoljni uvjeti rada i nezadovoljavajuće plaće. Situacija se razlikuje i prema stupnju zanimanja i vrsti poslova. Za uska grla unutar visokokvalificiranih zanimanja kao glavni razlog navodi se nedostatak kvalificirane radne snage, posebice iskusne radne snage sa specifičnim znanjima (liječnici specijalisti i medicinske sestre, itd.). Pandemija COVID-19 samo je pogoršala nepovoljnu situaciju s nedostatkom zaposlenih.

Koja su po vama moguća rješenja problema?

Čini se da jednostavnog rješenja nema, jer poslodavci u turizmu navode da ne mogu pronaći radnu snagu, bez obzira na ponuđenu plaću. Čak su i strani radnici koji su bili na privremenom radu u Hrvatskoj počeli napuštati zemlju tražeći bolje plaćene poslove u zapadnoj Europi. Mislim kako je jako dobra liberalizacija uvoza radne snage, jer bi bez nje hrvatsko gospodarstvo imalo još većih, ili bolje reći nerješivih, poteškoća. Mogući prijedlozi za poboljšanje stanja su nažalost prilično malobrojni i u kratkom roku vjerojatno neće značajnije utjecati na smanjivanje deficita zaposlenika. Svaki je nedostatak radnika specifičan i nema nekog čarobnog rješenja koje se može upotrijebiti za sva zanimanja. Poboljšanjem radnih uvjeta i omogućavanjem većih primanja, ali i stvaranjem bolje društvene slike o pojedinim sektorima i zanimanjima, ipak se u dugom roku mogu mladi privući za obrazovanje i rad u njima. To naravno nije nimalo lagana zadaća koja se može ostvariti preko noći.

Smatrate li da bi Hrvatska trebala imati jasnu strategiju o uvozu radne snage I što bi po vama u njoj trebalo istaknuti?

Hrvatska je do sada imala ogroman broj strateških dokumenata, u rasponu od 650 do preko dvije tisuće, koji su se najčešće slabo provodili i/ili se posve zaboravilo na njih. Stoga, izrada strateškog dokumenta vezanog uz imigraciju politiku, koji se po našem lijepom običaju ne bi niti provodio, gotovo sigurno ne bi bila od prevelike koristi. Čini mi se kako su prevelika očekivanja od bilo kojeg strateškog dokumenta jer je život očito previše složen da bi se mogao planirati u potpunosti i u svim pojedinostima. Vjerujem da pozornost puno više treba usmjeriti na poticanje gospodarskog razvoja i to ponajviše depolitizacijom gospodarstva i profesionalizacijom na svim područjima, unapređenjem vladavine prava, razvojem institucija, što će građani jasno prepoznati i biti spremni ostati u Hrvatskoj ili se vratiti u nju, odnosno ako su imigranti ne koristiti Hrvatsku samo kao odskočnu dasku za odlazak u zapadnu Europu.

Možete li navesti neke negativne i pozitivne primjere asimilacije u drugim europskim zemljama na koje bi se možda trebali ugledati ili ih izbjegavati

Dosta je teško ili možda čak i nemoguće definirati što je dobra imigracijska politika. Razlog je vrlo jednostavan zato što nešto što je dobro sa stanovišta imigranata možda nije dobro sa stanovišta ukupnog gospodarskog i društvenog razvoja pojedine zemlje. S druge strane, ako imigracije doprinose znatnom unapređenju gospodarskog rasta, to ne mora nužno značiti da su uvijek i dobre sa stanovišta osoba koje dolaze u promotivnu zemlju. Prema više izvora, čini se kako je u svijetu posebno privlačna Kanada u kojoj su više od petine stanovništva imigranti iz cijelog svijeta, a još uvijek postoji prilično visoka razina pozitivnog stava javnosti o imigracijama. U EU to je donedavno bila Švedska, koja je bila vrlo dobro i uspješno organizirana u prihvatu migranata, ali čini se da se stanje tamo pogoršalo. Ustvari jedine zemlje u svijetu koje sustavno provode imigracijsku politiku su Ujedinjeno Kraljevstvo, zajedno s Jordanom, Kenijom, Mianmarom, Peruom i Saudijskom Arabijom, sa željom da zaštite domaće tržište rada od prevelikih imigracijskih priljeva. Dobro su nam poznate teškoće britanskog gospodarstva vezane uz nedostatak gotovo svih zanimanja, posebice profesionalnih vozača, medicinskih sestara i drugih djelatnika, pa stoga teško možemo smatrati kako su takve politike ostvarile pozitivne učinke. Ujedno, teško se osim Ujedinjenog Kraljevstva i djelomično Perua, može govoriti o zemljama zrele demokracije i pune vladavine prava, pa nam one gotovo sigurno ne mogu biti uzor niti na jednom posebnom području, a pogotovo ne u tako osjetljivom kao što su migracije. Istina, Saudijska Arabija bilježi veliki broj stranih radnika (procjenjuje se gotovo 10 milijuna), koji su tako prema kriterijima svojih matičnih država jako dobro plaćeni, ali su skoro svi građani drugog reda s vrlo lošom kvalitetom života i rada, često izloženi šikaniranju i drugim neugodnostima.

Kako bi se po vašem mišljenju Hrvatska trebala pripremiti na trajniji boravak i suživot sa strancima?

Strane radnike trebamo prihvatiti kao dobri domaćini, svjesni da su nam oni itekako potrebni. Treba težiti njihovom punom uključivanju u hrvatsko društvo, izbjegavati stihijske i nekoordinirane poteze i ne promatrati ih kao one slabe i bespomoćne koje možemo zloupotrebljavati. I građani Hrvatske i strani radnici trebaju od prvog dana biti jednakopravni akteri i partneri u kreiranju zajedničke dobrobiti. Pritom od velike pomoći mogu biti njihovi sunarodnjaci koji već od ranije imaju iskustvo života i rada u Hrvatskoj. Hrvatska je zasad stranim radnicima često odskočna daska za odlazak i rad u zapadnu Europu, a njezinim daljnjim snažnim gospodarskim i društvenim razvojem ona bi mogla postati zanimljiva, kako strancima, tako i vlastitim građanima u inozemstvu da se u nju vrate. Krajnji cilj integracije imigranata trebao bi biti njihovo punopravno uključivanje u lokalne zajednice kao samostalne, jednako vrijedne i ravnopravne članove društva.

Kako vidite posljedice današnjih trendova na hrvatsko društvo u idućih deset godina? Predviđate li eventualnu segregaciju u budućnosti?

Segmentacija na tržištu rada je nažalost pojava i u najrazvijenijim zemljama, poput SAD-a. Usprkos razvijenosti i bogatstvu, kao i velikim izdvajanjima za zdravstvenu zaštitu, SAD-e su gotovo jedina postindustrijska država koja bilježi smanjivanje očekivanog trajanja života, dok se povećao broj Amerikanaca koji pate od kroničnih bolesti. Dok se približno u posljednjih 30 godina kod bijelaca koji su diplomirali na fakultetima gotovo i nije povećala stopa smrtnosti zbog samoubojstva, ovisnosti o alkoholu i drogama, ona se istodobno utrostručila kod onih koji nemaju završen fakultet, time da je taj trend sve naglašeniji kod svake nove generacije.

U Hrvatskoj gotovo cijela generacija upisuje srednju školu, a veliki dio mladih nastavlja tercijarno obrazovanje. Pohvalno je da su stope ispadanja iz osnovnog i srednjega obrazovanja među najnižima u EU, ali je razmjerno niska stopa završavanja akademskog obrazovanja te približno trećina upisanih nikada ne završi taj program. Ipak kod nas su obiteljske veze i solidarnost mnogo jače nego u SAD-u pa je onda i manja vjerojatnost siromaštva i socijalne isključenosti, što naravno, ne znači da ne postoji potencijalna opasnost od segregacije u svijetu rada i životu uopće. U Hrvatskoj se živi osjetno duže nego što su to činili prethodni naraštaji, a razmjerno rano i sa prilično kratkim stažem osiguranja odlazi u mirovinu. Iako zakonski utvrđeno doba umirovljenja nije niska u međunarodnim usporedbama, u 2023. godini 65 godina za muškarce i žene 63 godine i tri mjeseca, ustvari odlazi se dosta ranije. Tako i primatelji starosne mirovine odlaze gotovo dvije godine ranije. Stoga će u vrlo skoroj potrebno povećati zakonsku i pogotovo stvarnu dob umirovljenja. Pritom je potrebno sustavno uklanjati poticaje za ranije umirovljenje i nagrađivati duži ostanak u svijetu rada. Istraživanja širom svijeta nedvojbeno pokazuje kako je za podizanje stvarne dobi umirovljenja, mnogo važnije dosljedno kažnjavanje i ograničavanje prijevremenog umirovljenja nego podizanje zakonske dobi odlaska u mirovinu.

19. lipanj 2024 02:02