Biznis i politika
StoryEditor

PREGOVORI I ŠTRAJKANJE ZA VEĆA PRIMANJA Zauzimam se za indeksaciju plaća, ali drukčiju od sudačke

27. Siječanj 2024.

Mediji su ovih dana puni izvještaja o pregovorima o plaćama u državnom i javnom sektoru. Nastavak je to prošlogodišnjeg natezanja u kojem je premijer Andrej Plenković nudio povišice šakom i kapom, a sindikati državnih službenika, onih u zdravstvu i obrazovanju te suci tražili su još i više. Dakle, u pregovorima ništa novo. Vjerojatno će i ovi, finalni predizborni pregovori završiti pozitivno, i to za obje strane. Državni i javni sektor dobit će veće plaće, a vlast još uvjerljiviju pobjedu na izborima koja će uslijediti nakon što budu isplaćene povišice za gotovo četvrtinu zaposlenih u Hrvatskoj.

Prije toga, naravno, malo folklora. Najprije se malo pregovaralo, onda su suci (a s njima i državni odvjetnici) zaustavili sva ročišta (osim onih čija bi odgoda izazvala ‘nesagledivu štetu‘), zatim su štrajkom zaprijetili i liječnici, a koeficijentima predloženima u Vladinoj uredbi nisu zadovoljni ni učitelji i nastavnici…

Štrajk koji to (ni)je

Suci svoju akciju nazivaju ‘mjerama upozorenja‘, a javnost je percipira kao bijeli štrajk. Pravi štrajk ne može biti jer suci (a ni državni odvjetnici) nemaju sindikat, a i nijedan državni dokument nije predvidio da sudbena vlast, jedan od tri stupa vlasti – štrajka. Kao što ne predviđa ni štrajk zakonodavne i izvršne vlasti (Sabora i Vlade). Kako god, Vlada je sucima obećala da će na proljeće sustavno riješiti njihov položaj – od platnih razreda i indeksacija plaća do materijalnih prava. Zasad su im ponuđene tek mrvice od 700 eura na godinu u sklopu materijalnih prava.

Ova vlada u završnoj je godini mandata i broje se posljednji mjeseci za dogovor s ovom ekipom. Čak i ako HDZ ostane na vlasti (što se zasad čini vrlo izglednim), veće plaće ne moraju novoj garnituri biti prioritet. Zato se sad kompletan državni i javni sektor dignuo na noge, svjestan toga da je Vlada u inferiornoj poziciji. Izvršna vlast i dalje pregovara na nekoliko fronti i kao da nastoji pokazati da će biti prisiljena prihvatiti zahtjeve. A zapravo će to biti nastavak politike Andreja Plenkovića. U sedam godina, koliko je na čelu Vlade, prosječna plaća u Hrvatskoj narasla je, prema DZS-ovim podacima (od studenoga 2016. do studenoga 2023.), za 57 posto. Čak i kad se oduzme inflacijsko obezvrjeđenje (29 posto u tom razdoblju), to je i dalje visokih 28 posto rasta. Međutim, različiti dijelovi društva imali su neravnomjeran rast primanja. Plaće u obrazovanju rasle su malo više od prosjeka – za 58 posto, prosječna plaća u zdravstvu porasla je za 68 posto, a u javnoj upravi za čak 70 posto. Za to vrijeme ostatku svih zaposlenih plaće su rasle za 54 posto, manje nego u sektorima koji su na proračunu.

No vratimo se sudačkoj čežnji zvanoj ‘indeksacija plaća‘ i prisjetimo se lipnja 2022., kad je inflacija dosegnula 12,1 posto. U HAC-u su otvoreni pregovori o plaćama i sredinom mjeseca dogovoreno je da će se korekcija osnovice za plaću provoditi ‘u skladu s promjenama, odnosno s povećanjem ili smanjenjem potrošačkih cijena u Hrvatskoj prema objavljenim podacima u Narodnim novinama, tako da se plaća za pojedini mjesec korigira za promjenu potrošačkih cijena u prethodnome mjesecu‘. I onda je krenula lančana reakcija, kojoj svjedočimo i ovih dana.

Vladino vladanje uredbama

I ja se zauzimam za indeksaciju plaća, i to u cijelome državnom i javnom sektoru, ali malo drukčije nego što su to zamislili cestarski sindikat i suci, a što provodi Vlada. Ponajprije, politika plaća mora biti jedinstvena. Doduše, od početka godine na snazi je novi Zakon o plaćama u državnoj službi i javnim službama. Međutim, to je samo okvir od 54 članka u kojima se čak 57 puta spominju Vladine uredbe kojima će se zapravo i dalje regulirati svi koeficijenti. Ti koeficijenti upravo su ove srijede dostavljeni sindikatima pa će tek tu biti frke. Sve te uredbe trebalo bi unijeti u Zakon pa bi se na jednome mjestu moglo usporediti hoće li se zaista provesti ideja ‘jednaka plaća za jednak rad‘ u cijelome državnom i javnom sektoru. I onda bi se vidjelo koliko državi vrijedi čistačica, koliko policajac, koliko liječnik, a koliko sudac. To bi bilo mukotrpno usklađivanje, koje sigurno ne bi moglo biti usuglašeno prije izbora.

Tek bi onda na redu bila indeksacija. Ali ne ona mjesečna, vezana uz promjenu cijena, nego kvartalna indeksacija vezana uz promjenu BDP-a. Nešto slično već je svojedobno bilo na snazi. No tad se spominjalo usklađivanje plaća s rastom BDP-a, nije se odnosilo na mogućnost da BDP padne. Drugim riječima, u vrijeme pandemije plaće državnog i javnog sektora pale bi u skladu s padom BDP-a od 8,4 posto, ali zato bi sljedeće godine bile vezane uz rast BDP-a od 13,1 posto.

Kad bi se osvijestila uzročno-posljedična veza između efikasne države i rasta gospodarstva koje tu državu financira, možda bi i većina zaposlenika državnoj i javnog sektora promijenila odnos. Ispijanje kava u ordinacijama trajalo bi kraće, a dijagnostički uređaji radili bi dulje kako bi se pacijenti što prije vratili na posao jer samo tako mogu dizati BDP i puniti proračun. I šalterski službenici više bi se potrudili kad bi osjetili da će biti bolje plaćeni ako brže riješe neki administrativni problem poduzetnicima, a i suci bi brže i pravednije odlučivali jer bi to osjetili na svojoj plaći.

Naravno, svjestan sam da je ovo samo znanstvena fantastika. Ali o takvoj indeksaciji plaća bar možemo razmišljati.

03. travanj 2024 19:17