Biznis i politika
StoryEditor

Premijeri vole doktore: I politika i zdravstvo na gubitku su zbog čak dvadeset liječnika u ministarskim foteljama

18. Lipanj 2022.
foto Ratko Mavar

Aferu s prodajom bubrega na novinskim naslovnicama i u prvim minutama TV dnevnika preko noći su zamijenili naslovi vezani uz – reformu zdravstva. Andrej Plenković previše je vješt političar pa nije dopustio da korupcijska gruda s Rebra postane lavina koja će pomesti najistaknutije HDZ-ove zdravstvene kadrove. Zato je javnosti bačena zdravstvenoreformska kost.

Nedorečena, pa i tek skicirana rješenja dobila su velik publicitet u medijima, pogotovo onima bliskima državi, kako bi se prekrila neugodna afera s kupoprodajom bubrega. Hoće li sistematski pregledi postati obvezni? Treba li se odlučiti za dopunsko zdravstveno osiguranje s obzirom na to da se maksimalna participacija povećava s 2000 kuna na 4000? Što će značiti spajanje šezdeset bolnica u dvadeset? Komu će biti zabranjen rad u privatnom zdravstvu?

Dok se nacija zabavlja tim egzistencijalnim pitanjima, u zaborav padaju bubrezi s Rebra, a svinjarija s tretmanom Mirele Čavajde postaje daleki pluskvamperfekt.

A liječnički lobi, čije se važne predstavnike tako spašava, u ove je 32 godine samostalnosti igrao važnu ulogu u Hrvatskoj. Najdominantniji domaći političari oduvijek su voljeli biti okruženi liječnicima od povjerenja. Kao da je po nekoliko liječnika u Vladi jamčilo bolju zdravstvenu skrb za premijere. Kroz dosadašnjih petnaest vlada prodefiliralo je čak dvadeset liječnika, ne samo na čelu Ministarstva zdravstva nego i u drugim sektorima.

Andrija Hebrang rekorder je među liječnicima kao ministar u čak šest vlada. Pokrivao je resor zdravstva, ali i obrane. U 90-ima su liječnici bili na čelu diplomacije (Frane Vinko Golem, Mate Granić i Zdenko Škrabalo). Ivica Kostović i Dragan Primorac bili su ministri znanosti, a Mirando Mrsić i Nada Šikić vodili su Ministarstvo rada.

Da su liječnici ljudi od posebnoga premijerskog povjerenja, govori podatak da su šestorica bila i potpredsjednici vlada: Hebrang, M. Granić, Kostović, Ante Simonić, Darko Milinović i Božo Petrov. Taj metkovski psihijatar nikad nije vodio zdravstveni sektor, kao ni njegovi ministarski kolege po medicinskoj struci Golem, M. Granić, Škrabalo, Kostović, Primorac, Mrsić i Šikić.

Neke druge resore, poput obrane i unutarnjih poslova, vodili su i ministri koji prije mandata nisu imali nikakve veze s vojskom odnosno s policijom. Ali u svih petnaest vlada liječnici – njih dvanaestero – bili su na čelu Ministarstva zdravstva. I to je jedan od razloga zbog kojih su pacijenti u ovom sustavu inferiorni. A liječnici su pretplaćeni i na vođenje bolnica (tek se sada sramežljivo najavljuje profesionalizacija te funkcije).

Većina od tih dvadeset liječnika prije političkog uspona vodila je ključne zdravstvene institucije. Imali su uspješne karijere u struci, ali napustili su ih – na neko vrijeme ili zauvijek – zbog sirenskog zova politike. Možda bi Hrvatska danas bila zdravija medicinski i politički da su ti liječnici (ili bar neki od njih) ostali u struci.

Primjerice, Hebrang je uspostavio simbiozu između javnog i privatnog zdravstva po mjeri liječnika, a ne pacijenata, koji zbog toga i danas pate i plaćaju medicinske usluge – visokom cijenom u privatnom sektoru ili mitom u javnome. A i njegova izjava da političar ne smije lagati više od deset posto kao da ima korijene u njegovu onkološkom iskustvu, kad je terminalnu dijagnozu pacijentu nastojao zaogrnuti s malo optimizma.

Čak osmero od dvadesetero ministara liječnika specijaliziralo je internu medicinu. Toj skupini treba dodati još jednog internista, Ivića Pašalića, koji nije sjedio ni u jednoj vladi, ali je kao Tuđmanov savjetnik za unutarnju politiku godinama bio jedan od najmoćnijih političara. Sve u svemu, hrvatska politika veoma je bolesna kad treba toliko liječnika. Ili zapravo vrijedi obratno: politika je bolesna upravo zbog viška liječnika na važnim pozicijama?

28. rujan 2022 01:24