Prepuštanjem udjela u Janafu izgubili bismo ključnu stratešku prednost

Energija nije obična roba u tržišnom smislu. Nužna je, ne možete se odlučiti da je ne kupite, potrebna je za svakodnevni život, bez nje se ne može stvarati vrijednost. Uloga države u energetici stoga je ključna, a međunarodni karakter čini energetsko tržište ovisnim i o političkim i geopolitičkim okolnostima. Dr. sc. Julije Domac, posebni savjetnik predsjednika Republike, ravnatelj Regionalne energetske agencije sjeverozapadne Hrvatske (REGEA) te predsjednik Europske udruge energetskih agencija FEDARENE, smatra da bi država trebala zadržati jaku ulogu u energetici jer je ključna u osiguravanju stabilnosti sustava, modernizaciji mreže i socijalnoj zaštiti ranjivih skupina. U tom smislu Domac pozdravlja i najave osnivanja novoga naftaplinskog poduzeća te ocjenjuje da Agencija za ugljikovodike (AZU) svakako treba biti jedan od temelja energetske budućnosti Hrvatske. Nedavno je s koautorima Velimirom Šegonom i Filipom Dumitruom objavio knjigu 'Europska energetska neovisnost kroz ulaganja u obnovljive izvore energije: Temelj slobode'. S Domcem smo razgovarali o tim temama i ostalim aktualnostima u energetici u posljednje vrijeme.

U svojoj ste knjizi istaknuli primjere Irske, Estonije i Danske kao uspješne u energetskoj tranziciji. Zašto druge zemlje uspijevaju napraviti nešto važno u energetici, a mi nikako?

– Brine me da u tridesetak godina samostalne države nismo imali veće energetske investicije, da su nam privatne investicije u energetici posljednjih sedam godina potpuno zakočene, da građane država prepoznaje uglavnom samo na papiru, a oni u praksi mogu napraviti vrlo malo. Stječe se dojam da se stvari odvijaju usprkos državnoj politici, a ne zbog nje. To je izravna posljedica desetljeća političkoga kadroviranja od kojeg ne odustajemo, negativne selekcije koju to donosi, ali i sustavnog podcjenjivanja energetike, koju hrvatska politika nimalo ne razumije. U svim državama politička je elita vrlo blizu energetskih kompanija, njih se čuva i razvija, a kod nas se energetika redovito prepušta mlađem koalicijskom partneru – to su radile sve vlade. Napravili smo LNG terminal zapravo na jedvite jade, a on je ispao i manji nego što je trebao biti, pa se pokazalo da je to spasonosna energetska infrastruktura. Srećom imamo i Janaf iz doba bivše države, a srećom su i naši djedovi gradili hidroelektrane, zato imamo nekakvu početnu poziciju u Europi u kojoj je naš udjel obnovljivih izvora energije solidan. Građani, poduzetnici, gradovi, županije na svoje javne i poslovne zgrade stavljaju sunčane elektrane i taj udjel sunčanih elektrana nešto raste, ali je udio po stanovniku u usporedbi s europskim zemljama još jako mali. Velike, bitne investicije u energetici kod se nas ne događaju. Reverzibilne hidroelektrane, veliki vodovi, mreža, ništa od toga se ne razvija. HOPS je blokiran u nekakvim čudnim odnosima s HEP-om, nema financijskih sredstava, HERA ne donosi odluku o naknadi za priključenje, i u situaciji smo da nam veliki investitori odlaze iz zemlje.

A Hrvatska se pritom želi pozicionirati kao energetsko čvorište.

– Sintagma 'energetsko čvorište' je zapravo posljedica sretnog stjecaja okolnosti. Imamo LNG terminal, imamo i Janaf, ali nemamo rafinerije. A rafinerija na obali Mediterana je nevjerojatno blago i strateška prednost. Ina i svaka energetska kompanija srce je gospodarstva – razvija male i srednje tvrtke oko sebe. Trenutačno to Mol radi u Mađarskoj, a kod nas se ne događa. U priči energetskog čvorišta definitivno su i električna mreža i kapaciteti obnovljivih izvora energije, što se zasad jako zapostavlja.

Ina rijetko propusti istaknuti modernizaciju riječke rafinerije kao najveću investiciju u povijesti Hrvatske.

– Da, ali… Modernizacija Rijeke ide strašno sporo. Projekt je u više navrata pomican – prvi rok izvorno je bio 2008., danas je završetak planiran potkraj ove godine, a probni rad kokinga pomaknut je u 2026. Čini se da je Mol svjesno usporavao proces modernizacije da bi zadržao kontrolu nad Inom i spriječio da Rijeka preraste u konkurentan centar prerade. Naravno, ako rafinerija ne radi punim kapacitetom, Mol se može maksimalno koristiti svojim rafinerijama u Mađarskoj i Slovačkoj. Ne vjerujem u slučajnosti.

Kad smo kod politike i junior-partnera, što mislite o ideji i inicijativi ministra gospodarstva Šušnjara da Hrvatska sagradi elektranu na temelju tehnologije malih modularnih reaktora?

– Zvuči šarmantno, ali nevjerojatno mi je da s ministarske razine može doći ideja o modularnim reaktorima. Naime, takvih projekata komercijalno još nema gotovo nigdje. Tehnologija je vrlo skupa, a gradnja će dugo trajati. U Hrvatskoj, nažalost, više nemamo ni stručnu bazu. Nekad je profesor s FER-a bio tehnički direktor gradnje nuklearne elektrane, a danas imamo samo nekoliko stručnjaka koji o tome znaju nešto više.Prioriteti Hrvatske su nešto sasvim drugo: moramo graditi mrežu, moramo se baviti investicijama u obnovljive izvore, moramo raditi na skladištenju energije, baterijama i reverzibilnim hidroelektranama. To je i osnova za razvoj domaće industrije koju još imamo, a koja u nuklearnoj tehnologiji sigurno neće imati što tražiti. Končar je tu najočitiji primjer. Ono što imamo su sunce, vjetar i obnovljivi izvori energije. Ako je Finska 19 godina gradila nuklearnu elektranu, pitam se koliko ćemo je mi graditi. Zašto bismo to radili kad mi možemo obnovljivce raditi mnogo brže? I na kraju – i Hrvatska i EU moraju uvoziti nuklearno gorivo, mi toga nemamo.