Biznis i politika
StoryEditor

Ratna ekonomija: Mnogo više države, mnogo manje demokracije

15. Veljača 2024.
Plastični vojnici, vojska, rat, smrt, toy soldiersfoto Shutterstock

Vele da živimo u stoljeću najmanjega broja ratova. No, taman kada smo to izračunali i zaključili ratovi se zarazno pale poput svjetionika u Gospodaru prstenova. I dok se onaj bliskoistočni ipak čini (politički) dalje, EU je duboko zagazila u rat s Rusijom (to što je Rusija praktički dijelom bliskoistočnoga rata, posljedično onda i EU, neka je druga priča).

Prije otprilike godinu dana NATO je u Stockholmu okupio europske ministre obrane kako bi zajedno dogovorili obujam vojne pomoći Ukrajini. Dogovoreno je tada da se Kijevu na raspolaganje stavi svjež novac i isporuči streljivo. No, godišnja proizvodnja dostajala je tek za nekoliko mjeseci rata, pa je EU krenula u organizaciju ratne ekonomije, unatoč tomu što se njemački ministar obrane Boris Pistorius tada žestoko protivio, poručivši da ‘definitivno ne prihvaća koncept ratne ekonomije, jer ratna bi ekonomija podrazumijevala da sve podrede proizvodnji oružja i streljiva‘.

Godinu poslije potvrdio je da će Njemačka Ukrajini i tijekom ove godine nastaviti isporučivati tenkove koje je obećala. Očito poput kuhane žabe počinjemo živjeti ratnu ekonomiju.

Kako ona uopće izgleda? S čime možemo/moramo računati? Luka Brkić sa zagrebačkog Sveučilišta Libertas veli kako se u ratnoj ekonomiji bitno mijenjaju kako uvjeti i faktori proizvodnje, tako i gospodarski sustav i ekonomska politika.

– Faktori proizvodnje, zemljište, rad, kapital, temeljito mijenjaju oblik, funkciju i sadržaj za vrijeme rata, ali i nakon njega. Riječ je o  izravnoj distribuciji sirovina i radne snage. Što se tiče gospodarskog sustava tu se prije svega misli na promjenu legislative koja regulira vanjsko-trgovinske odnose.  Akteri na tržištu ‘ne slijede tržišnu orijentaciju profitnog karaktera‘ već imamo posla s ‘distributivno-redistributivnim mjerama komandno-hijerarhijske ratne matrice‘. Državna kontrola proizvodnje i potrošnje treba osigurati veće isporuke ratnoga materijala preraspodjeljujući nacionalni dohodak u korist oružanih snaga. U ekonomskoj su, pak, politici vidljive promjene u svim fazama donošenja mjera. Sve mjere ekonomske politike podliježu nekoj vrsti ‘cenzure kriznih štabova i shemama ratne logistike‘. Kao što sam u listopadu 2022. izjavio za Lider, tržište ne postoji, ukida se, ono koje eventualno preživljava jest crno tržište. Kapitala nema dovoljno, pa se (ekonomski) rat financira inflacijom i tiskanjem novca. Redistribucija svih roba kao i cijene pod nadzorom su središnjega autoriteta – poručuje Brkić.

Država, dakle, preuzima tržište i diktira cjelokupni život. Kako to izgleda u ekonomskoj praksi s državne strane stola detaljizira Mladen Vedriš, u razdoblju od 1990. do 1992. predsjednik Kriznoga štaba Grada Zagreba, odmah potom i potpredsjednik Vlade za gospodarstvo.

– Kada smo uveli mobilizaciju u prvome smo valu oko 60 tisuća ljudi, u čije smo iskustvo i sposobnosti iz JNA imali uvid, dignuli u rat. No, to nije dovoljno, iznimno je važan sadržaj ‘kutija‘, ima li u njima dovoljno oružja i streljiva. Znamo da nije bilo, stoga se dio proizvodnje morao prenamijeniti u ratnu. Država bez tvornice za proizvodnju streljiva osuđena je sve kupovati na inozemnome tržištu, dakle, višestruko skuplje. Morate voditi računa o proizvodnji hrane, u ratu morate imati uzlazni trend i proizvoditi mnogo više, izvoziti manje. Nažalost, naša proizvodnja pada više od desetljeća i za rat nismo spremni. Treće, iznimno su važne robne zalihe koje moraju biti i kvalitativno i kvantitativno popunjene. Morate znati kakva vam je logistika, vozila, pruge, komunikacije, dakle, Ministarstvo obrane mora komunicirati sa svim ekonomskim sektorima – pojašnjava Vedriš dodajući da su danas pojedine članice, ali i one izvan EU koje s njom imaju poseban odnos, poput Švicarske, ratno itekako spremne. – Finska ima respektabilno naoružanje, što je, s obzirom na povijesne odnose s Rusijom, razumljivo. Čim je počeo rat s Ukrajinom, orijentirali su se, među ostalim, ozbiljnoj obuci ljudi i proizvodnji tenkova. U vrijeme mandata švicarske savezne ministrice obrane, Viole Patricia Amherd, Švicarci su na referendumu odobrili kupnju novih borbenih aviona u vrijednosti 6 milijardi franaka. Inače je i sama vojno sposobna, kao zapovjednica borbene jedinice redovito je na obuci, dok mi važemo treba li nam ikakav obvezni vojni rok – poručuje Vedriš.

Što se još u ekonomiji i društvu s ratom mijenja pročitajte u novome tiskanom i digitalnom broju Lidera.

23. travanj 2024 17:40