Godina koja upravo ‘sitno broji‘ preostale dane bila je bolja nego što smo se svi skupa nadali. Ostat će zapamćena kao prva godina upotrebe eura i ulaska u šengenski mehanizam. Tako smo danas u krugu 20 država eurozone, s kojima ostvarujemo gotovo 60 posto vanjskotrgovinske razmjene robe i 52 posto razmjene usluga, te među 27 država šengenskog prostora ‘bez granica‘, koji se prostire na 4,4 milijuna kvadratnih kilometara, što je površina veća od cijele Europske unije.
Koji su učinci tih integracija? U prvom je planu, pogotovu na početku godine, bio utjecaj konverzije na rast cijena. Nakon medijske topničke pripreme, država je pokrenula pravi križarski rat protiv zlih trgovaca, njihovih velikih marži i ‘ekstraprofita‘. Poslije se ispostavilo da su se efekti eurizacije osjetili jednokratno, samo u siječnju, te da je nova valuta pridonijela ukupnoj inflaciji najviše 0,4 posto (koliko je procijenio HNB), odnosno tek 0,04 – 0,18 postotnih bodova (koliko su zajednički procijenili Eurostat i DZS).
Uvezena inflacija neće se izvesti
Trgovci su uzalud objašnjavali da nisu dizali marže, da rade na rubu isplativosti s maržom manjom od tri posto, ali cijene su i dalje rasle, u eurima tek nešto sporije nego prethodne godine u kunama. Inflacija koju smo ‘uvezli‘ ponajprije s rastom cijena energije počela je kopniti u drugim državama, prije svega u eurozoni, ali Hrvatska se tu pokazala posebnom. Kao što smo ovisni o uvozu robe, tako smo postali ovisnici o uvezenoj inflaciji, koja je, čini se, ovdje samo malo mutirala i ostala najakutnija ondje gdje je država najviše intervenirala zamrzavanjem cijena 30-ak ‘osnovnih‘ proizvoda.
Pritom je državi ove godine na raspolaganju (bilo) oko pet milijardi eura poguranca iz EU-a, što je petina proračuna, pa je Vlada, bez investicijskih briga, novac mogla velikodušno usmjeravati gdje joj se svidjelo. Tako je i indeksacija plaća, koju je Vlada, ohrabrena većim priljevom poreza, marljivo primjenjivala za sve zaposlenike u državnim i javnim službama, svakako pridonijela inflacijskoj spirali i tjerala poduzetnike da i sami dižu plaće, premda bez podloge u rastu produktivnosti. Zato su dizali cijene svojih proizvoda na domaćem tržištu (kad to više nisu uspijevali u izvozu). Paralelno s time ispraznio se kadrovski bazen radne snage, pa je ove godine ostvaren rekordan uvoz radnika, ne samo iz okolnih država, nego i iz dalekih krajeva, što će vjerojatno imati dodatne, možda i dramatične reperkusije u sljedećim godinama.
Klimatska budućnost je počela
Budućnost nam se neumitno približava, klimatske promjene već svatko osjeća. Planet se koprca između bitke za održivu sutrašnjicu i tekućih interesa – što se lijepo zrcali na 28. klimatskom skupu, koji je održan ‘na protivničkom terenu‘, u Dubaiju, jednoj od svjetskih naftnih prijestolnica. Za to vrijeme ni Hrvatska nema efikasne odgovore, makar i kratkoročne – kako se prilagoditi dramatičnom zatopljenju mora i sve češćim i žešćim ekstremima u vidu poplava i oluja; o prilagodbi turizma, poljoprivrede i drugih djelatnosti da i ne govorimo.
Nekako paralelno odvija se hrvatska drama sa smećem, odnosno otpadom. Odronjavanja na zagrebačkom Jakuševcu, požar u osječkoj Dravi, smrad iz Kaštijuna i Marišćine samo su vršni primjeri kaosa koji vlada u Hrvatskoj. A kaotično je (bilo) i s epidemijom afričke svinjske kuge. Taj ionako veliki problem zbog aljkave reakcije države prometnuo se u ključnu kotu političke bitke za Slavoniju.
Prije svinjogojaca prosvjedovalo se i štrajkalo i drugdje, a ponajviše u pravosuđu. Zapisničarke su u najduljem štrajku u Hrvatskoj, koji je potrajao osam tjedana, gotovo potpuno blokirale rad sudova. No da su sudovi radili punom parom, ne bi stigli dosuditi u svim slučajevima koji svjedoče nastavku rastakanja državnog aparata. Vijesti o smjenama najviših državnih dužnosnika postale su uobičajene. Andrej Plenković u sedam je godina ‘potrošio‘ 30 ministara. No na mjesto onih koji su otišli zbog korupcije dolaze novi koji su gladni ‘svog udjela‘ u prešutno dogovorenoj raspodjeli.
Nastavljen ministarski vrtuljak
Ove godine pala su još tri ministra iz velikoga kruga nekompetentnih, ali samo jedan zato što nije dobro radio svoj posao – ministar graditeljstva Ivan Paladina. Njegovom smjenom i dolaskom pragmatičnog Branka Bačića napokon je počela ozbiljnija obnova, makar i tri godine nakon potresa. Mario Banožić iz Ministarstva obrane smijenjen je zbog prometne nesreće u kojoj je skrivio smrt jedne osobe, a istraga tog slučaja obilovala je nizom proceduralnih rupa koje sugeriraju pogodovanje (bivšem) ministru. Najaktualnija smjena šefa gospodarskog resora Davora Filipovića uzrokovana je slučajem njegova savjetnika Jurice Lovrinčevića. No pitanje je bi li kompromitirajuća snimka bila dovoljna za ekspresne smjene da premijer nije shvatio da je Lovrinčević krtica koja radi za oporbu, što je grijeh veći od korupcije. Tako je elegantno zaključena afera ‘plin za cent‘ – Frane Barbarić je morao otići iz HEP-a zbog bespravne gradnje, a njegov oponent iz Ministarstva zbog korupcije, odnosno zapovjedne odgovornosti, samo da se ne bi dalje čačkalo po pravim uzrocima i posljedicama.
Kriminalu s političkim zaleđem ove se godine pridružila i jedna novotarija – prva velika kriptoafera, u kojoj je 800 naivnih ulagača ostalo bez 18,5 milijuna eura. Globaliziramo se, pogotovu u biznisu. Turci su preuzeli Petrokemiju, Sunčani Hvar prešao je iz češkog u arapsko vlasništvo, Česi su preuzeli upravljanje grupom Đuro Đaković… No ovu je godinu karakterizirala jedna novost: preuzimaju stranci, ali preuzimaju i naši: Tankerska plovidba kupila je Atlantsku plovidbu i Turisthotel, Mlin i pekare s mirovincima preuzeli su Čakovečke mlinove, M San novi je vlasnik Data Linka…
Ipak, na poslovnoj sceni ključna je priča o Fortenovi. U prvom je planu preuzimanje, koje je Pavao Vujnovac sa suradnicima nedavno predstavio poslovnoj zajednici. Budućnost najvećeg sustava neizvjesna jer, suočen s vlasničkom neizvjesnošću, ne može pronaći uvjerljiva investitora, i radi ‘na suho‘ – za vraćanje starih dugova.
No vratimo se ključnom događaju godine, valutnoj konverziji. HNB-ov guverner Boris Vujčić analizirao je ekonomske učinke prve godine Hrvatske u eurozoni. Uklonjen je valutni rizik za dužnike, koji su imali oko 77 milijardi eura duga u stranoj valuti, čime je povećana otpornost gospodarstva, a i banke su uklonile valutni i likvidnosni rizik jer su praktički svi krediti i depoziti u istoj valuti. Osim toga, država kao dio eurosustava može efikasnije sanirati poremećaje, a tu je i (za nedajbože) dostupnost sredstava iz fonda teškog 500 milijardi eura. Vujčić je napomenuo i snižavanje kamatnih stopa, koje su od ove godine prvi put i stanovništvu i tvrtkama niže od prosjeka eurozone, te niže transakcijske troškove, a s ulaskom u eurozonu svakako je povezano i poboljšanje kreditnog rejtinga.
Tomu treba dodati blagodati šengenskog prostora bez granica poput ubrzanja protoka ljudi i robe i smanjenja administracije, što su s podjednakim oduševljenjem dočekali domaći prijevoznici i strani turisti.
Koliko smo profitirali od eura?
Ovakve analize još nitko nije pretvorio u konkretne brojeve koji bi pokazali koliko je od eurizacije profitirao državni aparat, koliko poduzetnici, koliko banke, a koliko građani. Nitko još nije procijenio koliko je Hrvatska u ovih godinu dana financijski profitirala od tih integracija, ali euro i Schengen zasigurno su zaslužni za dobar dio rasta BDP-a od 1,6 posto u prvom i drugom kvartalu te 2,8 posto u trećem kvartalu, što je u vrhu EU-a. Vlada se često hvali valutnom konverzijom, još češće rastom BDP-a, ali gotovo da se ne spominje uzročno-posljedična veza tih dviju činjenica. Čini se da su euro i Schengen (bili) okidači za povećan interes investitora, koji su ove godine pokrenuli i najavili niz ulaganja – od Osijeka do Šibenika. Rezultat svega toga tek će se vidjeti.
Što nas još čeka u 2024.? Promjene uzrokovane umjetnom inteligencijom, koja je ove godine u domaću poslovnu zajednicu ušla u ‘eksperimentalnoj‘ fazi, mogle bi biti dominantan masovni trend cijele godine. Odmah 1. siječnja država preuzima upravljanje županijskim bolnicama, a najprije će, naravno, postaviti svoje uprave. To će biti i prva godina bez prireza, sa zamkom pripremljenom posebno za tri najveća grada. HDZ žestoko prigovara Zagrebu, Splitu i Rijeci što će prirez nadomjestiti povećanjem poreza na dohodak, ali zato se ta stranka nije odlučila smanjiti poreze koji su u njezinoj, državnoj nadležnosti, nego po gloginjama maše tuđim, lokalnim proračunima.
Sve je to priprema za superizbornu 2024., koja će donijeti nove europarlamentarce, novog predsjednika (ili potvrdu aktualnog) i, najvažnije, novi sastav Sabora, koji će iznjedriti šesnaestu vladu. Sudeći prema sadašnjoj situaciji, glavna neizvjesnost parlamentarnih izbora bit će u tome s kojim će žetončićima HDZ, unatoč svim korupcijskim i drugim aferama, sklepati saborsku većinu.