Pomoćima i potporama Vlada nas u kontinuitetu zasipa od proljeća 2020., što prigodno priziva u sjećanje zahtjeve iz vremena prošle financijske krize i legendarnu poruku pokojnoga bivšega HNB-ova guvernera Željka Rohatinskog: ‘Ne pomaže nikakvo bacanje novca iz helikoptera ili revolucionarne ideje o izravnome kreditiranju proizvodnih programa iz središnje banke nego samo bolne reforme.‘
Reformi nema nešto ni danas, posebno ne bolnih, ali zato ima helikopterskoga novca – u četiri intervencijske godine raznim je konzumentima, od građana do tvrtki, pretočeno gotovo sedam milijardi eura! Doduše, za malo su toga, točnije ni za što, krivi građani i poduzetnici, pa je i red da im se država oduži. S obzirom na to da se dio tih konzumenata još tijekom najžešće pandemijske godine navukao na plaćeni nerad, legitimno je pitanje imaju li te mjere više štete ili koristi.
Ili, valjaju li samo na kratak rok kako ne bi imale vremena stvoriti ovisnike? Jer, pandemijskih 1,7 milijardi eura i energetsko-inflacijskih 5,2 milijarde eura za ovako malecnu zemlju i još malecniji broj žitelja što je nastanjuju golem je mamac koji bi olako mogao stvoriti junkieje. Doduše, tako funkcionira cijeli EU, pa naša vlada ima savršen alibi za ponašanje ‘uzmi od realnoga sektora da bi mu dao‘.
Mjere pogoduju velikima
Međutim, posljednji paket mjera aktivan je do travnja iduće godine, kad se odmrzavaju i cijene energije, pa je, uz vjerovanje analitičarskoj procjeni da se inflacija smiruje, pitanje hoće li se neke mjere produljiti ili se sve ukidaju. Što bi poduzetnicima trebalo? Što bi bilo smisleno (iako pitati za smisao u izbornoj godini i nije najbistrije)? Proračun je za iduću godinu već napuhan, samo za masu plaća više od 30 posto, i to baš u godini u kojoj se nadamo ući, ako treba i kroz iglene uši, u investicijski razred A. No jednadžbu u kojoj su varijable plaće, rejting i izbori zbilja nije teško riješiti.
A što misle poduzetnici i ekonomisti? Treba li mjere, dio njih ili sve, zadržati, preoblikovati ili ukinuti?
Boris Podobnik, član ekonomskog savjeta Udruge Glas poduzetnika, sumira da mjere pogoduju velikima, a štete najviše obiteljskim tvrtkama. – U vremenima izrazito velikih i neočekivanih kriza države se, pa tako i Hrvatska, moraju angažirati kako bi pomogle poduzetnicima i građanima. Samo što, kada se država hvali da pomaže poduzetnicima, zaboravlja da pomažući njima i njihovim tvrtkama najviše pomaže upravo sebi, jer da pomoći nema, propast velikoga broja tvrtki značila bi i otpuštanje velikog broja radnika, njihovo vjerojatno iseljenje zajedno s obiteljima, pa bi šteta za državu bila mnogo veća nego da pomoći poduzetnicima nema. No jednom kad se država počne upletati u tržište, pravo je pitanje kada vlada treba prestati pomagati, jer predugo i nepotrebno miješanje u tržište može ugroziti konkurentnost cijele ekonomije. A trenutačno naša vlada limitira cijenu električne energije, pri čemu voli isticati da bi da nema mjera cijena struje za kućanstva i malo i srednje poduzetništvo bila šest do sedam puta veća. Vlada tako subvencijama potpomaže 93.186 malih i srednje velikih poduzetnika, a opasnost upletanja u tržišne zakonitosti vidi se u tome što subvencije ne obuhvaćaju velike gospodarske subjekte.
Cijene su goriva limitirane već dvije godine i to ne bi bilo loše za cijelu ekonomiju da je Vlada, dakle cijelo društvo, ona koja plaća cijenu. Naprotiv, Vlada je odlučila da cijenu socijalnoga mira za građane, ali i nižu cijenu za sve poduzetnike, mora platiti sâm energetski sektor, prije svega bezinske crpke, i to definitivno nije u redu. Ne treba isticati ni to da šokove koji predugo traju lakše izdržavaju veliki nego mali. Nadalje, osim energije, Vlada je ove godine dodatno odlučila ograničiti cijene 30 osnovnih prehrambenih proizvoda i time je opet loše intervenirala u tržište jer ta mjera, premda pogađa sve u sektoru trgovine, više pogađa ponovno male igrače jer oni po prirodi imaju manji asortiman ponude, pa tih 30 proizvoda ima veći udjel u njihovoj cjelokupnoj ponudi nego kod velikih. Sveukupno, Vladine mjere najviše udaraju hrvatske obiteljske tvrtke – ocjenjuje Podobnik, dodajući da pomoć, kada su u pitanju prehrambeni proizvodi, treba osiguravati samo najsiromašnijima i da teret, primjerice putem vaučera, uvijek treba snositi vlada, a ne tvrtke i poduzetnici. Poručuje da je besmisleno otkrivati toplu vodu, treba se ugledati na zemlje koje su imale najnižu inflaciju, posebno u hrani poput Španjolske, stoga UGP traži najniži PDV od oko pet posto za sve prehrambene proizvode.
Cijeli tekst pročitajte u novom tiskanom i digitalnom izdanju Lidera.