Čitam tekstove o dodjeli koncesije za malu hidroelektranu na rijeci Jadro. Procijenjena vrijednost koncesija bila je 228.608 kuna. Sretna je dobitnica tvrtka 007 Miletić u vlasništvu Nediljka i Zdravke Miletić. Telegram.hr otkrio je aferu uz tvrdnju da je ministar gospodarstva Tomislav Ćorić posao dodijelio zaštitarskoj tvrtki bez iskustva u proizvodnji električne energije. Iz Ministarstva gospodarstva, naravno, obrazlažu da je sve bilo prema propisima. No slučaj otkriva više nelogičnosti:
1. U reagiranju iz Ministarstva stoji da ministar Ćorić nije sudjelovao u donošenju odluke, nego ju je samo kao čelnik tijela potpisao, 'kao i mnoge druge dosad'. Pa kog vraga potpisuje ako ne zna što potpisuje? I zašto nisu dovoljni potpisi članova povjerenstva, nego ministri moraju svakodnevno demonstrirati svoju pismenost?
2. Jedna od tri prijave, ona tvrtke Starac, odbačena je jer nije bila uvezana i stranice nisu bile numerirane, pa bi se stranice mogle naknadno umetnuti. Tako je država ostala bez 35 tisuća kuna, koliko je ponuda tvrtke Starac bila deblja od prihvaćene.
3. Telegram.hr zamjera što je prihvaćena ponuda tvrtke bez iskustva u branši. Prema toj logici, trebalo bi iz javne nabave isključiti sve nove tvrtke. No pobuđuje sumnju što je 007 Miletić registriran za proizvodnju električne energije nakon objave natječaja. To vrijedi i za drugog ponuđača, Primula Company, koji se bavi čišćenjem zgrada. Doduše, Primula je ponudila znatno manje novca, samo 56.200 kuna, pa je izabrana ponuda od 265.200 kuna.
4. Obje vrijedeće ponude dio su zajedničkog obiteljskog biznisa. I nije isključeno da 007 Miletić odustane od koncesije, a onda bi na redu bila njegova sestrinska tvrtka Primula. To je klasična metoda koju su na međunarodnim natječajima odavno primjenjivali Japanci. Njihove tvrtke javljale su se u paru. Ako su njihove ponude najbolje, ona koja je ponudila više uvijek odustane.
Elem, je li natječaj namješten ili nije – ne znamo. Ali neki propisi jednostavno vape za izmjenama kako bi situacija bila čišća:
1. Trebalo bi osloboditi ministre besmislena i nepotrebna potpisivanja dokumenata i veću odgovornost dati stručnim povjerenstvima.
2. Povjerenstva bi mogla biti sklonija ponuđačima i omogućiti im da naknadno isprave formalne nedostatke. Mogli su članovi povjerenstva numerirati stranice, pa i uvezati dokument o trošku ponuđača, uz napomenu da je to jedina vrijedeća verzija ponude.
3. Referencije treba tražiti samo ondje gdje su nužne kako bi se jamčila ravnopravnost i novim ponuđačima. Ali zašto ne ugraditi odredbu kojom bi se priznavale ponude samo onih tvrtki koje su ispunjavale uvjete u trenutku otvaranja natječaja?
4. Različite ponude vlasnički povezanih tvrtki trebalo bi diskvalificirati.
Eto, novinari laju, karavane javne nabave prolaze…