Suočena s teškom energetskom neizvjesnošću, Europa na sve moguće načine želi ubrzati provedbu Zelenog plana, no raspoloživi novac za investiranje u obnovljive izvore energije sada se troši na rekordno skupe energente fosilnog podrijetla! U takvim okolnostima nuklearna energija već je proglašena održivom, a pojavili su se i zahtjevi da se i s ugljena skine oznaka prljavosti. Usput rečeno, tona ugljena je s 80 dolara prije godinu dana došla na 400 dolara
Zelena tranzicija nikada nije bila prioritetnija, gotovo da se moglo i pretpostaviti da će to biti glavne poruke koje će se slati iz nebrojenih izvora iz Europske komisije nakon što je počeo rat u Ukrajini i nakon što je Europa napokon osvijestila koliko je energetski ovisna u ruskom plinu. A taj je energent preko noći postao simbol rata i razaranja, pa je sasvim logično i očekivano da je energija iz obnovljivih izvora postala sinonim za slobodu i miroljubivost.
A takvu je energetski miroljubivu politiku EU i odredio prije rata i to europskim Zelenim planom, odnosno strategijom EU za postizanje cilja klimatske neutralnosti do 2050. i neto smanjenja emisija od 55 posto do 2030. u odnosu na 1990. godinu, pa i ne čudi da se na toj politici sad gradi imidž nove Europe koja ne želi biti energetska kukavica. I sada kad je neprijatelj doslovno pred svojim vratima, svi bi činovnici u Bruxellesu htjeli da se ta tranzicija prema zelenoj energiji dogodi preko noći. No izgledi za to zasad su vrlo, vrlo slabi.
Europa ne želi biti ta kojoj će se spočitavati da financira rat, objavila je nedavno Ursula von der Leyen, predsjednica Europske komisije, na Twitteru aludirajući na europsku ovisnost o ruskom plinu i to je dodatno apostrofirala dodavši da se 'EU mora riješiti ovisnosti o fosilnim gorivima'. Takva izjava na papiru doista zvuči odlučno, ali, nažalost, 'šteka' u praksi. Europa itekako ovisi o dostupnim, cjenovno pristupačnim fosilnim gorivima i bit će jako teško, uza sve moguće zelene političke agende, promijeniti taj pristup i dugoročno i kratkoročno. Prvi je razlog taj što je Europa rijetko kad složna, a uvelike se kalkulira i o tom pitanju. Neki ne bi baš okrenuli skroz leđa Rusiji i ruskom plinu, drugi bi samo nuklearke, treći bi se sad okrenuli vodiku, četvrti izlaz vide samo u obnovljivim izvorima energije (OIE), a peti samo kalkuliraju i ne rade bogznašto… Hrvatska je tu zauzela stajalište 'netalasanja'. Mi smo za tranziciju, ali konkretna rješenja ne nudimo ako nas nitko eksplicitno ne traži.
U svjetlu svega toga treba i napomenuti i to da je sve europske zemlje donekle zatekao brz ekonomski oporavak gospodarstava nakon pandemije, a cijena tog oporavka bila je velika potražnja ne samo za plinom, već i za električnom energijom. A budući da u svijetu i EU nema dovoljno struje iz vjetra, sunca ili vode, a ni iz nuklearki, a kamoli iz vodika, uglavnom se nabavljala struja nastala iz ugljena, što se ni u kom slučaju ne može smatrati čistom ili zelenom sirovinom. U prošloj je godini u svijetu proizvodnja iz termoelektrana na ugljen povećana za devet posto, a i emisije stakleničkih plinova povećane su za sedam posto.
Čak su tvrtke koje se bave proizvodnjom ugljena, poput Glencorea, Whitehaven Coala i Peabody Energyja, te nekoć bankrotirane Wyoming grupe, preko noći oživjele svoje poslovanje i počele proširivati svoju proizvodnju na radost američke administracije.
I cijena i održivost
A europska administracija je na to sve odgovorila poručivši da se ugljen više ne bi trebao smatrati 'prljavim' energentom. A s obzirom na rast cijena plina, pojedine tvrtke u EU puštaju u javnost balone kako bi se možda, umjesto plina, mogle prebaciti na ugljen jer je jeftiniji i dostupniji, što će dodatno utjecati na povećanje emisija stakleničkih plinova i odmak od zelene politike. I to veliki. Naravno, sve je to utjecalo i na cijenu ugljena, koji je do prije godinu dana stajao oko 80 dolara po toni, a danas mu je cijena oko 400 dolara. I nuklearna rasprava je, za sada čini se, gotova. Nuklearna energija uključila se u europsku taksonomiju održivih tehnologija i nije riječ o tome da će nam se nuklearke odsad više sviđati ili da ćemo ih se manje bojati, riječ je o tome da se Putinovih nuklearnih bombi bojimo više nego svojih nuklearnih reaktora i to s dobrim razlogom. Na stolu je brzo povećanje proizvodnje plina i benzina u Europi, premda je to skupo uzevši u obzir europsko radno i socijalno zakonodavstvo… Možda sve to jest prljavo i skupo, ali u okolnostima u kojima živimo više se ne gleda samo cijena, nego i održivost. U svakom slučaju, Europa možda želi biti zelena i održiva, i bit će na papiru, ali Bruxelles je svjestan da u ratu sve ideološke politike padaju u drugi plan pred drugim, jedinim ciljem – preživljavanjem.
Što o svemu kažu najvažniji dionici na tržištu, ali i država, pročitajte u tiskanom i digitalnom izdanju tjednika Lider.