U Smarteru smatramo kako bi se Hrvatskoj poljoprivredi moglo dogoditi da uništimo kvalitetne poljoprivredne proizvođača, koji ostvaruju rezultate na europskom nivou s odličnim prinosima te su konkurentni na EU tržištu poljoprivrednih proizvoda
Od početka 2023. godine očekuje se početak raspisivanje natječaja za zakup državnog poljoprivrednog zemljišta u velikom broju općina i gradova diljem Hrvatske. Nakon pet godina, od kad je nadležnost za dodjelu zemlje prenijeta na općine i gradove, stekli su se uvjeti da se krene s masovnijom objavom natječaja i dodjelom državne zemlje u zakup.
Posljednjih dana javnost je doznala o raspisivanju pojedinih natječaja te donošenja odluke o dodjeli poljoprivrednog zemljišta u zakup koji su izazvali veliku buru, nevjericu i nezadovoljstvo kod velikog broja poljoprivrednih proizvođača. Stočari su shvatili da su u nepovoljnoj poziciji, dok su dugogodišnji zakupci, uredni posjednici, počeli gubiti poljoprivredno zemljište koje su godinama obrađivali, ulagali u njega i brinuli o kvaliteti, a na temelju te zemlje dobivali i potpore iz fonda ruralnog razvoja, kao i kredite banaka, koje sada treba vraćati, ali možda bez nužnog poljoprivrednog potencijala.
Zakon na lokalnim samoupravama
Konzultantska tvrtka Smarter analizirala je sve novine koje će stupiti na snagu, a generalni je zaključak kako je hitno potrebno da se svi poljoprivredni proizvođači krenu kvalitetno pripremati za nove natječaje. Važno je da se na vrijeme prikupi sva moguću dokumentacija (koja nije tako mala) te da se za svaku katastarsku česticu ili proizvodno tehničku cjelinu pripremi Gospodarski program. Nužno je natječajima pristupiti ozbiljno i promišljeno jer i najmanji propust u dostavljenoj dokumentacije može dugogodišnji trud u proizvodnji u jednom trenu dovesti do potpunog kolapsa proizvodnje i života. Ovih smo dana u medijima svjedočili jednom takvom primjeru gdje je u općini Čađavica jedan od najpoznatijih i najkvalitetnijih proizvođača mlijeka, Branko Karamarković, ostao bez zemlje, odnosno na vlastitoj koži je osjetio svu nepravdu i nerazumijevanje institucija na koji način pravedno provesti zakone i propise te pritom zaštiti dobre proizvođače.
Podsjećamo kako je još u veljači 2018. godine donijet Zakon o poljoprivrednom zemljištu, koji je nadležnost za dodjelu, s Agencije za poljoprivredno zemljište, prenesen na jedinice lokalne samouprave (JLS). Taj Zakon je izazvao brojne kritike i prijepore, i kod JLS, i kod poljoprivrednih proizvođača, a temeljem tog Zakona se vrlo malo raspolagalo poljoprivrednim zemljište. U svibnju 2022. godine su donijete izmjene i dopune Zakona, a tijekom rujna i listopada 2022. godine i brojni provedbeni pravilnici. U razdoblju od 2019. do 2022. godine donijete su tri izmjene i dopune Zakona, dvije uredbe i 19 Pravilnika vezano uz legislativu poljoprivrednog zemljišta.
- Situacija sa zakupom poljoprivrednog zemljišta postaje sve kompliciranija. Brojne općine i gradovi godinama nisu provodili natječaje za zakup, a proizvođači su zemlju koristili temeljem kratkoročnih ugovora ili tzv. ‘potvrda‘ ,koje su sada, zbog isteka vremena na koje su dane, prestale važiti te posjednici više nemaju pravnu osnovu za korištenje zemlje. Na terenu su sve češće kontrole poljoprivrednih inspektora koji im izriču kazne, budući da je Zakon izričito propisao da korištenje državnog poljoprivrednog zemljišta bez valjanje pravne osnove, nije dopušteno. Potvrda ili čak i Ugovor o zakupu ističu brojnim poljoprivrednicima, dok s druge strane natječaji za dodjelu zemlje nisu raspisani ili ako jesu, trajat će dugo dok se cijeli postupak okonča. Zato se postavlja pitanje što da rade poljoprivredni proizvođači u ovom pravnom vakuumu? Da li da siju i obrađuju zemlju koju trenutno koriste, ali ‘bez valjane pravne osnove‘ i zbog toga plaćaju kazne ili čekaju da ih se deložira - ističe Zvjezdana Blažić, konzultantica za poljoprivredu i prehrambenu industriju.
Naša je procjena da će od raspisivanja pojedinih natječaja trebati proći dosta vremena da se provede cjelokupna komplicirana procedura. Zato ovih dana na hrvatskim selima vlada ogromna nervoza, strah i nevjerica, ne zna se što će sutra biti i tko će moći koristiti zemlju koju sada ima u posjedu. Pojedini poljoprivrednici su možda i godinama obrađivali i ulagali ogromna sredstva u zakupljeno zemljište i svoja poljoprivredna gospodarstva, dok, s druge strane, mnogi mladi poljoprivrednici čekaju da dobiju zemlju temeljem koje će moći razvijati svoje proizvodnje i živjeti od poljoprivrede. Bez poljoprivrednog zemljišta nema poljoprivredne proizvodnje, nema proizvodnje hrane, ali ono što je u mnogo slučajeva ključno, a možda u pojedinim slučajevima i presudno, nema ni izdašnih poljoprivrednih potpora. Zato ovih dana među poljoprivrednicima vlada ogromno iščekivanje i nedoumice što ih čeka u budućnosti.
Vrući krumpir
Poznato je da su pojedini do sada provedeni natječaji izazvali buru nezadovoljstva. Jasno je, također, da ovaj posao za JLS nije nimalo lagan, dapače, svi načelnici i gradonačelnici moraju biti svjesni kako u svojim rukama drže sudbinu ljudi koji žive od poljoprivrede, odnosno da njihova povjerenstva, općinska vijeća i stručne službe imaju u svojim rukama jako „vrući krumpir“.
Zbog boljeg razumijevanja ovog ogromnog problema s kojim ćemo se suočiti potrebno je objasniti procedure. Prije svega, pretpostavka raspisivanja javnih natječaja za Zakup poljoprivrednog zemljišta je da su općine i gradovi donijeli Program raspolaganja poljoprivrednim zemljištem na svom teritoriju, na koji su dobili prethodnu suglasnost Ministarstva poljoprivrede. S obzirom da su se Programi raspolaganja pripremali od 2018. godine, većina općina i gradova te je programe i donijela, ali je činjenica da se oni mogu i mijenjati. Novi propisi dali su zadatak JLS da što prije objave (nakon što su donijele Programe raspolaganja poljoprivrednim zemljištem) natječaje za davanje u zakup državnog poljoprivrednog zemljišta na svom teritoriju, pritom se natječaji trebaju raspisivati za ukupno raspoloživo državno poljoprivredno zemljište.
Prijedlog odluke izrađuje JLS, a Ministarstvo poljoprivrede daje suglasnost na tu odluku.
Nakon dobivene suglasnosti Ministarstva, JLS su dužne odmah, bez odgađanja, raspisati Natječaj. Na Natječaj se mogu javiti svi poljoprivredni proizvođači koji se moraju pripremiti na vrlo dug put zadovoljavanja svih uvjeta, pribavljanje potrebne dokumentacije. Preciznost u tome mora biti na visokom nivou.
Uz Ponudu za zakup, proizvođači su dužni priložiti i Gospodarski program – plan korištenja poljoprivrednog zemljišta u trajanju od pet godina koji mora sadržavati sve pokazatelje proizvodnje i ekonomske parametre, koji su utvrđeni propisanim obrascem Gospodarskog programa. Gospodarski program se mora napraviti za sve katastarske čestice ili proizvodno tehnološke cjeline (ovisi kako je Natječaj raspisan). Poznato je da su naše katastarske čestice vrlo male, vrlo lako se može dogoditi da jedan poljoprivrednik, za zemlju koju sada koristi ili je želi koristiti, mora izraditi desetke Gospodarskih programa - sa svim traženim pokazateljima.
Prijedlog odluke o izboru najpovoljnije ponude za zakup, koju utvrđuje posebno Povjerenstvo za zakup (imenovano u JLS) dostavlja se na suglasnost Ministarstvu poljoprivrede. Nakon davanja suglasnosti Ministarstva, Odluku o zakupu poljoprivrednog zemljišta donosi općinsko/gradsko vijeće. Kad se donesu odluke o izboru Ponude za zakup, općinski načelnik/gradonačelnik i podnositelj ponude sklapaju Ugovor o zakupu u pisanom obliku. Taj je Ugovor ovršna isprava te je potvrđuje javni bilježnik. No, prije potpisivanja Ugovora o zakupu, svi ugovori se moraju dostaviti na davanje suglasnosti, prethodno mišljenje županijskom državnom odvjetništvu.
Procjena je da bi prema dosadašnjoj praksi natječaji mogli trajali prosječno godinu i šest mjeseci.
Kad sva ta procedura bude dovršena, novog zakupoprimca treba uvesti u posjed. No, ako je tu zemlju do sada koristio neki drugi posjednik cijela situacija postaje jako traumatična.
Jedinice lokalne samouprave u Natječaju mogu, ali i ne moraju, odrediti maksimalnu veličinu državnog poljoprivrednog zemljišta koja se može dati jednom PG (fizičkoj ili pravnoj osobi i s njima povezanim fizičkim i pravnim osobama) na njihovom teritoriju. Čak i one jedinice lokalne samouprave koje u Natječaju neće ograničiti maksimalnu veličinu posjeda, mogu jednoj fizičkoj ili pravnoj osobi dati u zakup najviše 50% zemljišta koje se nalazi na području te JLS.
Zbog svih ovih propisa, ograničenja i pravnih zavrzlama, hrvatski su poljoprivredni proizvođači u čudu i vjeruju kako će i ovaj Zakon neslavno proći, kao i svi prethodni koji nisu do kraja riješili pitanje državne poljoprivredne zemlje na kvalitetan način.
Pojedine JLS vrlo hrabro ograničavaju veličinu poljoprivrednog posjeda. Pitanje je rade li to na temelju kvalitetnih analiza, strateških ciljeva ili su takve odluke donijeli iz političkih i inih drugih razloga, koji su sve samo ne u svrhu razvoja poljoprivrede.
Poljoprivrednici se s pravom pitaju jesu li JLS imale znanja i vremena za kvalitetne analize, jesu li razmišljali kako jedno poljoprivredno gospodarstvo, koje ima zakup državnog poljoprivrednog zemljišta od primjerice 100 ha za tolike hektare ima prilagođenu i kupljenu mehanizaciju, prilagođen broj stoke, broj zaposlenih i dr. Mnogi imaju i obveze po dobivenim sredstvima iz Programa ruralnog razvoja ili komercijalnim kreditima koji su im odobreni temeljem ukupnog poljoprivrednog potencijala, koje je to gospodarstvo do sada koristilo.
Na pojedinim područjima, primjerice u Slavoniji, ima JLS koje su propisale državni maksimum manji od 50 ha, iako su odavno prošla vremena kad se smatralo da je održivo ratarsko gospodarstvo ono koje ima najmanje 50 ha, a mliječno stado 100 krava.
Poljoprivrednici se zato ovih dan s pravom pitaju hoćemo li bez ikakve ekonomske računice uzeti zemlju kvalitetnim poljoprivrednim proizvođačima s europskim visokim prinosima, da bi je dali ekonomski nedokazanim održivim gospodarstvima? Na udaru ovakvih ekonomski neopravdanih rješenja o zemljišnom maksimumu našli su se, ne samo veliki poljoprivredni sustavi, nego i brojni OPG-ovi.
Na putu prema dolje
U Smarteru smatramo kako bi se Hrvatskoj poljoprivredi moglo dogoditi da uništimo kvalitetne poljoprivredne proizvođača, koji ostvaruju rezultate na europskom nivou s odličnim prinosima te su konkurentni na EU tržištu poljoprivrednih proizvoda. Pritom se možemo dovesti u situaciju da ćemo teško stvoriti nove uspješne poljoprivrednike, jer za uspješnu poljoprivredu je potrebno puno znanja i kapitala, a tim resursima naša poljoprivreda ne obiluje. Logika da će na istoj površini koju je izvrsno obrađivalo jedno poljoprivredno gospodarstvo, ostvariti istu količinu proizvodnje, istu kvalitetu, iste prinose 10 poljoprivrednika, naprosto nije točna. Stvaramo mrtve kapitale, a imamo ogroman broj napuštenih farmi ostalih još iz nekadašnjih, propalih Operativnih programa. Čini se da ćemo opet jako skupo plaćati loše političke odluke u poljoprivredi.
U sadašnjoj, vrlo neizvjesnoj, situaciji po pitanju globalne prehrambene sigurnosti, pitanje proizvodnje hrane je prvorazredno pitanje i svako eksperimentiranje na tom području je nedopustivo. Hrvatska ima u poljoprivrednoj proizvodnji strukturu u kojoj prevladava biljna proizvodnja žitarica, uljarica, industrijskog bilja. Naša stočarska proizvodnja je značajno smanjena i opstali su veći proizvođači koji su uz stočarstvo imali i odgovarajuću ratarsku proizvodnju, koja im omogućuje proizvodnju vlastite stočne hrane. To sve nije moguće raditi na malim, rascjepkanim, nepovezanim, neuređenim površinama poljoprivrednog zemljišta, kakva se očito sada žele ponovo stvarati.
Europska komisija je na temelju strukturnih pokazatelja utvrdila da hrvatski poljoprivredni sektor još uvijek odlikuju manja poljoprivredna gospodarstva, manja produktivnost rada i učinkovitost te niži faktorski dohodak, ali i kupovna moć u odnosu na prosjek EU-a. Europska komisija je konstatirala da su poljoprivredna gospodarstva većinom mala i nisu pogodna za suvremenu poljoprivrednu proizvodnju, što znači da su niske učinkovitosti i produktivnosti.
Rascjepkanost poljoprivrednih gospodarstava jedan je od glavnih ograničavajućih čimbenika razvoja poljoprivrednog sektora. U usporedbi s prosječnim poljoprivrednikom Europske unije, prosječan hrvatski poljoprivrednik koristi manju površinu poljoprivrednog zemljišta za 30 posto, uzgaja svega polovicu stočnih jedinica i ostvaruje manji prosječni ekonomski rezultat za 56%.
Hrvatskoj bi trebao biti cilj stavljanje u funkciju zapuštenog privatnog poljoprivrednog zemljišta i zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske koje nije u funkciji poljoprivredne proizvodnje, izdvajanje iz šumsko-gospodarske osnove poljoprivrednog zemljišta, koje se može privesti namjeni te dodatno provesti okrupnjavanje poljoprivrednog zemljišta.
Cilj bi trebao biti povećati ukupnu površinu obradivog poljoprivrednog zemljišta, a Zakon o poljoprivrednom zemljištu je stvorio zakonske mogućnosti da se krene sa svim tim postupcima.
No, nekako se najlakše pristupa postupcima dodjele u zakup poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države koji se godinama obrađuje i u koje su njihovi dosadašnji posjednici uložili dugogodišnji trud i razvijali svoja gospodarstva. Već godinama se raspolaganje državnim poljoprivrednim zemljištem svodi na uzeti jednima da bi dali nekim drugima, a ni ne pokušavamo povećati ukupnu površinu uređenjem onog zemljišta koje se ne koristi. Dodatno, danas je zbog klimatskih promjena jako bitno razmotriti da određena tla, u novim okolnostima, mogu dati i značajno bolje proizvodne rezultate, a, također, i nove kulture mogu se uzgajati i na nekim drugim površinama, pa i marginalnim tlima.
Bolje rješenje bilo bi da umjesto da se dosadašnjim posjednicima, koji proizvode poljoprivredno-prehrambene proizvode, oduzima državno poljoprivredno zemljište, jer su u bonitet zemljišta uložili značajna sredstva i godinama o njima brinuli, neiskorištenih najmanje 150.000 hektara zemljišta država podijeli malim i mladim poljoprivrednicima te na adekvatan način pomogne u čišćenju zemljišta i njegovom privođenju svrsi, zaključak je stručnjaka Smarter-a.
Kako vidimo da sve odluke i procesi idu u pravcu skorog raspisivanja natječaja, u velikom broju općina i gradova i ovim putem pozivamo poljoprivredne proizvođače na krajnje ozbiljan i profesionalan pristup natječajima, odnosno da odgovorno prikupljaju svu potrebnu dokumentaciju. Također, bilo bi dobro da pažljivo prate objave njihovih općina i gradova jer bi se moglo dogoditi da se Natječaj objavi za vrijeme blagdanskih dana kad će biti manja pažnja svih zainteresiranih. Svim poljoprivrednim proizvođačima želimo sreću u natječajima i mogu nam se obratiti za pomoć kako bi bili što bliže ispunjenju svoje potrebe za dobivanjem državnog zemljišta u zakup.