Biznis i politika
StoryEditor

Štednja nas neće spasiti nego gurnuti u recesiju

19. Kolovoz 2022.
  • SAD je prema europskim tehničkim mjerilima, za razliku od Europe, već u recesiji.
  • Prošla financijska kriza iz 2008. pokazala je da austerity/štednja nije rješenje, jer gura izravno u recesiju
  • Zbog uvođenja eura čeka nas interna devalvacija ili austerity u privatnom sektoru

Malo kome nije jasno da su krize koje proživljavamo već dvije i pol godine potpuno drukčije od bilo koje prije u suvremeno kapitalističko doba. Uz bujajuću inflaciju raste i strah od recesije. Pri čemu se prvi pogledi uvijek upiru u SAD. A on je, prema europskim tehničkim mjerilima (dva uzastopna kvartala gospodarskog pada), već u recesiji.

Ekonomist Željko Garača kaže kako će to biti problem ako potraje dovoljno dugo da dovede do pada gospodarskih aktivnosti na godišnjoj razini.

S ove strane Atlantika situacija je, prema aktualnim podacima, bolja. Gospodarstva uglavnom rastu, osim u Velikoj Britaniji koje je prvo počelo usporavati. U EU ove godine neće biti recesije, iako strah od nje raste, posebno u Njemačkoj, no to se projicira eventualno tek za početak iduće godine.

Kako EU u pravilu kasni s promjenama u ekonomiji za SAD-om oko pola godine, lako je moguće da će to biti slučaj i s predstojećom recesijom, procjenjuje Garača dodajući da u tom kontekstu treba gledati i situaciju u Hrvatskoj koja bilježi visoke stope rasta, rekordnu zaposlenost, dobro punjenje proračuna, smanjenje udjela javnog duga u BDP-u, ali i inflaciju veću od prosječne u eurozoni, a ona nam postaje glavna referentna točka zbog skorog uvođenja eura.

- Imamo i snažan rast potrošnje koja potiče rast BDP-a iako zbog inflacije imamo pad realnog raspoloživog dohotka, kako plaća tako i mirovina.  No, treba biti oprezan, jer povećanje potrošnje povećava i uvoz koji negativno utječe na obračun BDP-a, jer uvozna komponenta u potrošnji raste brže od same potrošnje. U razotkrivanju izvora rasta potrošnje dio je i odgovora odakle nam ovako visoke stope rasta. Manji realni raspoloživi dohodak se i više nego nadomješta trošenjem štednje s jedne strane i novim zaduživanjem s druge strane. Za obje je pojave 'kriva' visoka inflacija koja se ujedno i hrani tom dodatnom potrošnjom - zaključuje.

Između inflacije i recesije

I globalno smo i lokalno, dakle, smješteni između inflacije i recesije. Prošla financijska kriza iz 2008. pokazala je da austerity /štednja nije rješenje, jer gura izravno u recesiju (iz koje se Hrvatska izvlačila šest godina, ali ni Europa nikada nije dosegnula prijašnju razinu ekonomske razigranosti). No, s nekoliko kriza na leđima koje bi se mogle (ako već nisu) stopiti u savršenu oluju, pitanje je može li bilo kakva naučena, osmišljena, isprobana politika uopće djelovati? Točnije, bi li u sadašnjim uvjetima bolje djelovala politika štednje ili poticaja (oko te se dvije varijante uglavnom vrte sva rješenja) i može li uopće ijedna?

Analitičar Velimir Šonje kaže kako nema univerzalnog odgovora, jer inflacija ima različita izvorišta i dinamiku u različitim zemljama.

- SAD je pretjerala s fiskalnom ekspanzijom 2020-21 i zakasnila s fiskalnim kočenjem, te je restriktivnija fiskalna politika sigurno mogla ublažiti inflacijske pritiske. U EU je inflacija uvezena sa svjetskog tržišta, prvenstveno preko cijena energenata i hrane, a zatim je produljena efektima rata u Ukrajini. U isto vrijeme, fiskalna ekspanzija je bila slabija nego u SAD-u, te bi stoga restriktivnija fiskalna politika u EU imala slabije učinke nego u SAD-u. U zemljama koje nisu imale snažnu fiskalnu ekspanziju i ekspanziju potražnje poput Njemačke fiskalna bi restrikcija već bila izazvala recesiju na čijem se rubu Njemačka ionako nalazi. U takvim uvjetima restriktivna fiskalna politika nije rješenje, osobito ako u isto vrijeme imamo troškovnu inflaciju koja se uvozi preko svjetskih cijena. Naizgled paradoksalno, u takvim bi uvjetima inflaciju mogla primiriti fiskalna ekspanzija, ali ne u vidu rasta javnih rashoda nego u vidu smanjenja javnih prihoda kroz rasterećenja cijena energenata od državnih nameta - kategoričan je Šonje.

Garača kaže kako na sreću više nitko ne spominje austerity koji nas je u prethodnoj financijskoj krizi stajao izgubljenog desetljeća i najmanje 100 milijardi kuna izgubljenog BDP-a. Stradale su i druge zemlje, posebno Grčka.

- Bio sam javni protivnik takve doktrine, ali protiv politike i mainstream ekonomista i medija nije se moglo puno učiniti. Na sreću, pogubnost austeritya je prepoznata i u EK te je u ekonomskoj krizi zbog pandemije došlo do radikalnog obrata. Umjesto štednje proklamirani su izdašni monetarni i fiskalni poticaji, no po mojem se sudu otišlo predaleko s tim mjerama i aktualna je inflacija bila neminovna. Bio sam kritičan prema prvim mjerama naše vlade na početku pandemije u smislu da su fiskalni poticaji preveliki i prebrzi, jer nije bilo riječi o krizi potražnje već prije svega o krizi ponude. Dobili smo paradoksalnu situaciju da je u godini teške krize štednja hrvatskih građana u bankama porasla više od 20 milijardi kuna. Sada se ta štednja troši i dijelom je zaslužna za povećavanje inflacije koja bi mogla rasti do kraja godine i na više od 15 posto – ocjenjuje Garača dodajući da austerity ne treba brkati s racionalnom javnom potrošnjom.

Ovisimo o Europi

Austerity se u javnom sektoru neće ponoviti, ali nas zbog uvođenja eura i zbog naše veće inflacije nego u eurozoni čeka nešto slično, a to je interna devalvacija ili austerity u privatnom, posebno izvoznom sektoru. I to smo već ranije iskusili kao suvereni odabir monetarne politike, ali s eurom više nećemo imati izbora. 

Ovisimo, dakle, o Europi, pa kako ona odluči posljedice ćemo kusati i mi. No, što god EU odabrala kao put pitanje je koliko uopće klasična ekonomija može odgovoriti na probleme koje sada moramo rješavati. Garača je uvjeren da je neoklasična ekonomska misao kapitulirala s prethodnom financijskom krizom, jer su se njene temeljne pretpostavke pokazale pogrešnima.

- Radikalni zaokret u monetarnim i fiskalnim politikama to dodatno dokazuje. Ujedno, kapitalizam Adama Smitha više ne postoji. Tomu treba dodati i propast neoliberalne doktrine. Ekonomskim odlukama dominira politička ekonomija u kojoj je, nažalost, više kratkoročne politike nego ozbiljne ekonomike. U teorijskom smislu još nema jasne alternative, jer ovo što se događa nije vraćanje na kejnezijanizam. Potrebna nam je nova paradigma - poručuje.

Što se onda u tom mišungu politike koja ekonomiju lomi preko koljena očekuje na ovim ranjenim balkanskim prostorima? Ovdje zasad nije toliko panično. Iako je izvorno inflacija uvezena postoji i domaći doprinos. Sretnici koji imaju ušteđevinu intenzivno je troše da je zaštite od gubitka vrijednosti zbog inflacije. Pokazuje se da je ta štednja hrvatskih građana enormna i da je velikim dijelom bila izvan financijskog sustava i sada se zbog uvođenja eura slijeva u banke.

- S druge strane, unatoč mogućem povećanju kamatnih stopa, koje vjerojatno neće biti bitno veće ni u skoroj budućnosti, odnosno realna će kamatna stopa još nekoliko godina biti negativna zbog visoke inflacije, pa je podizanje kredita radi kupnje trajnih dobara razumna investicijska odluka za one koji imaju sigurna primanja. No, to ne može još dugo trajati i to bi se već tijekom sljedeće godine moglo promijeniti.

Počnimo ozbiljno štedjeti energiju

Niz je faktora koji će vjerojatno i u Hrvatskoj dovesti do recesije. Ako recesija zahvati EU neizbježno je da se to s nekim vremenskim pomakom prenese i na Hrvatsku. Obično su ti recesijski šokovi intenzivniji na periferiji EU, ali bi ovaj put moglo biti drukčije. Razlog je u strukturi gospodarstva, jer se pokazuje da bi recesija mogla biti blaža u manje industrijaliziranim zemljama odnosno onima koje su više orijentirane na usluge što Hrvatska jest. No, postoji mogućnost da nas recesija dohvati i ranije. Razlog je u većem rastu uvoza od izvoza, odnosno velikom povećanju negativnog salda u robnoj razmjeni s inozemstvom - tumači Garača.

U prvih pola godine taj je negativni saldo udvostručen u odnosu na prošlu godinu i gotovo je dosegnuo razinu kao za cijelu prošlu godinu. Do kraja godine lako je moguće da on premaši 15 milijardi eura. To bi eventualno mogao nadoknaditi izvoz usluga, posebno turizam, no zasad je to na dugom štapu. Velik je dio tog negativnog salda posljedica rasta troška uvoza energije, a cijene plina i električne energije na europskome bi tržištu mogle dodatno rasti do kraja godine i ugroziti aktualne prognoze našeg rasta za ovu godinu.

- Dodatni bi troškovi uvoza energije mogli dosegnuti 4 do 5 posto BDP-a, možda i više, što nas izravno za toliko čini siromašnijima i ostavlja nam manje dohotka za drugu potrošnju. Stoga, počnimo ozbiljno štedjeti energiju, a ne samo tražiti načine da nam bude jeftinija. Priča se može proširiti i na hranu, ali i ovo je dovoljno pesimistično - zaključuje Garača.

06. prosinac 2022 21:04