Posljednjih godina vjerojatno nema nezahvalnijeg posla od analitičarskog. Stvari se oko nas, s dubokim posljedicama na ekonomiju, mijenjaju toliko brzo da prognoze ne stignu ni zaživjeti u prognoziranom razdoblju, a već se moraju krojiti nove. No, ipak, dio se ekonomista fokusirao na prekosutra, ne samo na sutra i javno postavlja pitanja o tome što će biti s našim rastom kad potrošimo izdašna europska sredstva.
Sredstva za pandemijski oporavak (uz Grčku, znamo, najobilnija) katapultirala su nam rast (nakon pada 2020. od 8,4 posto porasli smo u 2021. nevjerojatnih 13,1 posto) i otada u eurozoni rastemo gotovo najbrže. No, što kada se svjetla EU fondova pogase? Što će nam biti driver rasta? Turizam stiže do granice (infrastrukturnih) kapaciteta, fondovski je novac uglavnom ubačen u državne projekte, ponajmanje u privatni sektor, rashodi proračuna, dakle, i financijski pritisak na poduzeća raste kao i neugasiva inflacija, izvozna potražnja ozbiljno pada (ne samo u Njemačkoj), EU jednostavno ne zna put iz stagnacije, a geopolitika dodatno zgušnjava situaciju. Dakle, Hrvatska nakon 2027. raste...kako točno?
Analitičari Raiffeisen banke vele da sve do kraja desetljeća nije crno, do 2027. izgledi ostaju povoljni, uz prosječne stope rasta između 2,5 i 3 posto, dakle oko potencijalne stope rasta.
- Od 2027. do 2030. godine, unatoč završetku RRF, treba imati na umu da se europska sredstava iz Višegodišnjeg financijskog okvira EU za razdoblje 2021.-2027. mogu koristiti još tri godine, što osigurava podršku nastavku investicija i privatnih i javnih. Naravno, stope, osobito kakve smo viđali protekle dvije godine, nisu izgledne. Rast bi u 2025. trebale nastaviti predvoditi osobna potrošnja i investicije, međutim, skromnijom dinamikom nego ranije pa će naša prognozirana stopa rasta od 2,9 posto ovisiti i o neto inozemnoj potražnji ili intenzitetu oporavka potražnje važnih vanjskotrgovinskih partnera gdje izgledi barem u 2025. godini nisu optimistični. Uz to, trenutna struktura industrijske proizvodnje i robnog izvoza (nizak udio visoko tehnoloških i srednje visoko tehnološki intenzivnih proizvoda), ali i izvoza usluga, gdje još uvijek dominiraju prvenstveno turizam i usluge prijevoza, ne sugerira značajniji doprinos snažnijim stopa rasta.
Procjene rasta ostaju ipak zamjetno više od projiciranih kretanja za euro područje i sugeriraju daljnju realnu konvergenciju Hrvatske, s trenutnih 75 posto prosjeka EU po stanovniku (prema paritetu kupovne moći) na više od 80 posto u srednjoročnom razdoblju. Međutim, za ostvarivanje razmjerno visokih stopa rasta, daljnju konvergenciju, odnosno dostizanje standarda euro područja potrebno je i provesti reforme, povećati konkurentnost i strukturno promijeniti izvore rasta. Stoga, slabosti i najveći izazovi pred nositeljima ekonomske politike u srednjoročnom do dugoročnom razdoblju ostaju jačanje vladavine prava, demografska kretanja, relativno niska produktivnost te niska stopa aktivnosti stanovništva. U takovom okruženju, kreatorima ekonomske politike, uz odgovornu fiskalnu politiku prioritet svakako ostaje nastavak pravovremenog ispunjavanja mjera i reformi iz NPOO, koje, uz samo povlačenje dostupnih sredstava, imaju i puno veći značaj u vidu provođenja strukturnih reformi od koje su određene i preduvjet za članstvo u OECD-u – poručuju iz RBA uz zaključak kako je samo tako moguće osigurati otporan, stabilan i održiv rast.
Nepovoljni vanjski faktori
Alen Kovač iz Erste banke veli kako ćemo u idućih godinu, dvije, rasti oko procijenjenih tri posto. - Takva dinamika sugerira nastavak bržeg rasta u odnosu na prosjek EU te nastavak konvergencije razine BDP-a prosjeku EU uz sustizanje razine 80 posto prosjeka EU. Struktura bi rasta, uz određeno usporavanje u odnosu na 2024., trebala i dalje reflektirati snažne trendove kod domaće potražnje, prije svega osobne potrošnje. Sličnu dinamiku očekujemo i kod investicija, gdje ove i naredne godine još uvijek možemo računati na znatan priljev sredstava i Fonda oporavka i otpornosti. Fragilni gospodarski rast na razini EU, nema dileme, ne samo za Hrvatsku, nego i za ostale zemlje u regiji ostaje bitan faktor i nažalost otegotna okolnost i za iduće razdoblje.
Jasno je to reflektirano i kolebljivim podacima u segmentu industrijske proizvodnje uz pad obujma od oko tri posto u 2024., dok kod robnog izvoza bilježimo određen oporavak u odnosu na 2023. Promatramo li industriju malo dublje od same stope proizvodnje, možemo vidjeti kako je krajem prošle godine iskorištenost proizvodnih kapaciteta u domaćoj industriji bila na 80 posto, što je gotovo šest postotnih bodova iznad razine iskorištenosti u predkriznom razdoblju krajem 2019. Istodobno, većina zemalja unutar EU bilježi pad iskorištenosti kapaciteta u spomenutom periodu – poručuje Kovač dodajući kako je slabljenje inozemne potražnje bilo vidljivo i kod turizma, jer broj noćenja i dalje ostaje blizu predpandemijskih razina, a i podaci iz platne bilance ukazuju na stagnaciju prihoda od turizma.
– Kada govorimo o nešto duljem horizontu, ako vanjski faktori rasta ostaju nepovoljni Hrvatska ne može ostati izolirana, iako ona to nije ni sada i jasno je da i interni generatori rasta imaju svoje limite. Geopolitičke okolnosti, jačanje protekcionizma, rastući politički rizici, sve su to faktori koji će nastaviti držati razinu neizvjesnosti povišenom. Okolnosti su to koje osim izvoznog potencijala ostavljaju trag i na sklonosti privatnog sektora da investira. Dosta je govora i o EU novcu, i tu treba napomenuti kako dostupnost novca ima svoju dinamiku pa završetkom pojedinih programa financiranja dolazi i do fluktuacije priljeva EU novca i to je obrazac koji se pokazao i u drugim CEE zemljama.
Iako će se nakon 2026. priljev novca izgledno smanjiti, Hrvatska će i tada ostati jednom od zemalja s najvećim iznosom sredstava na raspolaganju (putem redovnog višegodišnjeg financijskog okvira). Važnije je pitanje u kojoj će mjeri trenutačna ulaganja EU novca rezultirati snaženjem dugoročne stope rasta, kraj desetljeća će nam dati više detalja o tome. Kada smo kod turizma, vidljivo je kako kreatori domaće politike novim poreznim promjenama pokušavaju utjecati na promjene unutar turističke ponude u smjeru podizanja kvalitete u odnosu na podizanje količine ponude. Takve promjene možemo okarakterizirati kao strukturne, a vrijeme će i tu pokazati koliko smo u tome bili uspješni. Svakako treba napomenuti važnost strukturnih reformi i poboljšavanje investicijske klime, važnost ulaganja u segmente koji bi podigli produktivnost i konkurentnost gospodarstva – veli Kovač.
Duboka zabluda
No, ako u strukturi investicija raste udjel države, a državni dio raste ponajviše zbog EU novca, možda prestanak priljeva do kraja desetljeća i nije tako loša vijest. S druge strane, u idućih se pet godina svijet nekoliko puta može okrenuti naglavce, pri čemu se i inflacija, koja je dobra samo za prihode državnoga proračuna, može dodatno napuhati. A kada je o inflaciji riječ i njenom utjecaju na cijelu sliku, iz RBA vele kako ona nije uvijek loša vijest. Naime, uz pritiske rasta ulaznih troškova (energije), snažnu turističku potražnju, visoku zaposlenost i rast plaća te potrošački optimizam iznad dugoročnog prosjeka došlo je do izrazito snažnoga rasta domaće potražnje i rasta cijena usluga.
- One su dale i glavni doprinos ukupnom rastu potrošačkih cijena u protekloj godini. Brži rast cijena u Hrvatskoj rezultirao je stoga razmjerno snažnom konvergencijom prema prosjeku euro područja za gotovo šest postotnih bodova (kod ukupne razine cijena) u tri godine (2022-2024). Prosječna stopa inflacije u 2026. trebala bi pasti blago ispod dva posto, što bi se trebalo nastaviti i u 2027. Dakle, uz pretpostavku izostanka šokova, s nastavkom konvergencije cijena, srednjoročne projekcije predviđaju sličnu dinamiku rasta cijena euro područja i Hrvatske od 2027. nadalje. Osim unutarnjih čimbenika poput intenziteta domaće potražnje, u najznačajnije vanjske čimbenike i dalje se ubrajaju geopolitički rizici koji bi mogli, primjerice, ponovno poremetiti učinkovitost dobavnih lanaca. Moguće neizravne učinke trgovinskih politika nove administracije u SAD-u također ne treba zanemariti – analiziraju u RBA.
Pa, kada se sve zbroji i oduzme, znamo da nemamo pojma što će gurati rast. Poduzeća će se, pokazala su to već nakon krize 2008., snaći sama, no rasta produktivnosti – a to je jedina kopča kojom lovimo konkurentnost, dakle i izvoz, – neće biti bez tesanja proračunskih rashoda. Svatko tko misli da su uzroci i rješenja inflacije u trgovačkim lancima u dubokoj su zabludi.