– Umjesto u plinovode za potrebe susjeda i neisplativu plinofikaciju Dalmacije, Hrvatska bi trebala ulagati u dalekovod Konjsko-Melina i obnovljive izvore energije – smatra energetski stručnjak Zdeslav Matić, koji je izračunao da je novac za proširenje LNG-a primjerice uložen u vjetroelektrane isplatio bi se za dvije godine.
Koliko je novca besmisleno zakopano u dalmatinski krš kroz gradnju plinovoda koji gotovo da se i ne koristi, zašto je LNG plin skuplji više od tri puta od energije iz Sunca i vjetra te koliko je potrebno uložiti u obnovljive izvore energije kako više ne bi morali uvoziti električnu energiju pročitajte u analizi Zdeslava Matića:
"Hrvatska Vlada je 18. kolovoza 2022. donijela Odluku o povećanju sigurnosti opskrbe plinom izgradnjom plinovoda Zlobin – Bosiljevo i povećanjem kapaciteta LNG terminala na 6,1 milijardu kubičnih metara plina godišnje.
Osim povremenih intervencija u cijene goriva, radi se prvoj ozbiljnijoj reakciji Vlade na energetsku krizu koja je započela gotovo godinu dana prije, logističkom krizom uzrokovanom COVID-om a kulminirala ruskim napadom na Ukrajinu.
Vlada je odlučila investirati 25 milijuna eura u povećanje kapaciteta uplinjavanja LNG terminala i 155 milijuna eura za izgradnju plinovoda Zlobin – Bosiljevo.
Obrazloženje je zanimljivo i isplati ga se pažljivo pročitati.
Izgradnjom plinovoda Zlobin – Bosiljevo (DN 800/100 bar, duljine 58 km) moguće je povećanjem transporta plina s postojećeg LNG terminala do njegovog sadašnjeg tehničkog kapaciteta od oko 3,5 milijardi m3/god. značajno povećati sigurnost opskrbe plinom potrošača u Republici Hrvatskoj.
Ovo sigurno nije istina jer postojeći izvori plina u Hrvatskoj, nova otkrića plina u Jadranu i Panonu koja upravo kreću u proizvodnju, postojeća plinska konekcija sa Slovenijom i s Mađarskom, te LNG terminal svrstavaju Hrvatsku u najbolje diverzificirane države EU s izvanrednom sigurnošću opskrbe, što već znamo iz argumentacije za gradnju LNG terminala.
Očigledno je da se ova investicija ne radi u hrvatskom interesu nego interesu susjednih država, što je sasvim legitimno, no tu činjenicu treba otvoreno kazati, a ne skrivati se iza nacionalnih interesa.
Kako bi se osigurala tržišno prihvatljiva tarifa za prihvat i otpremu ukapljenog prirodnog plina i transport prirodnog plina, nužno je za investicije u povećanje kapaciteta LNG terminala i izgradnju plinovoda Zlobin – Bosiljevo osigurati bespovratna sredstva.
Ovo također nije istina. Ako je investitor zaista siguran da će napuniti cijevi plinom tijekom sljedećih 20 godina, sve što je trebalo je raspisati tzv. obvezujući Open Season i financiranje prepustiti zainteresiranim stranama te rizik prebaciti na one u čijem je interesu povećanje kapaciteta, a ne na nas.
Bespovratna sredstva nisu nikad u stopostotnom iznosu i realno je očekivati EU sufinanciranje od 30 do 50 posto, uz dug put do njihovog dobivanja, u čemu Hrvatska nikad nije blistala. Ostatak od 50 do 70 posto je na Hrvatskoj. No dogradnja jednog sustava za rasplinjavanje i kraćeg plinovoda bi trebala biti izuzetno isplativa investicija ako se njime kapacitet postojećeg terminala udvostručuje. Mislim da nitko razuman nije protiv investicije u proširenje LNG terminala. No, neka ga plaćaju oni koji će se njime i koristiti. Ako je projekt tako isplativ, može ga se realizirati na potpuno komercijalnim osnovama, bez upletanja države, i poreznih obveznika.
Ostaje porazna činjenica da je prva važnija odluka hrvatske Vlade o energetskoj krizi koju je uzrokovao baš plin, upravo gradnja nove plinske infrastrukture, za koju je se možda može pretpostaviti da se neće amortizirati do kraja.
Nažalost, naš plinski sektor je prepun neisplativih investicija. Plinacro je 2007. godine započeo takozvani Drugi razvojno-ulagački ciklus 2007-2011. Cilj toga ciklusa, između ostalog, je bila plinofikacija Dalmacije na što je cijela energetska zajednica bila neopisivo ponosna. Ja sam se tada bavio mjerenjima Sunčevog zračenja i vjetropotencijala i o plinu sam znao vrlo malo. No kao Dalmatincu i elektroinženjeru mi je od početka bilo jasno da se radi o neopisivoj gluposti.
Zbog nepostojanja industrije, povoljne klimatologije te psihologije potrošača, plinofikacija Dalmacije je, kako se moglo odmah i pretpostaviti, doživjela potpuni fijasko. Ideja da se u Dalmaciji gradi plinska elektrana i na taj način opravda investicija je bila još bedastija. Dalmacija je zbog niske potrošnje energije, značajnih hidro potencijala i tranzita energije iz Bosne i Hercegovine neto izvoznica energije. Transportirati plin u Dalmaciju da bi vraćali elektrone nazad je i za naše energetičare promašeno. Očekivati da će BiH prijeći s lokalnog lignita na uvozni plin je također promašeno koliko i ideja da će Dalmatinski plinovod pomoći razvoju Jadransko-jonskog plinovoda, jer je naš dio izrađen s kapacitetom manjim od 2 bcm p.a., dok IAP dolazi s kapacitetom od 6 ili 10 bcm p.a.
U krš smo zakopali 436 kilometara plinovoda s pratećom opremom vrijednosti preko 200 milijuna eura. Rezultat je nakon 10 godina porazan. Južna Hrvatska s 9 Gwh potrošenog plina predstavlja 0,03 posto transportiranih nacionalnih količina.
Kada bi se sav potrošen plin odjednom poslao do kraja plinovoda u Dugopolju, za transport cijele godišnje količine pri nazivnom kapacitetu plinovoda bi trebalo manje od pet sati. Taj je plinovod pri gradnji već bio predmet sprdnje male grupe obnovljivaca a dvije šale su mi ostale u sjećanju:
P: Što treba staviti na kraju plinovoda u Dugopolju? O: Čep.
P: Što će se dogoditi nakon 10 godina s plinom koji je u plinovod stavljen zbog tehničkog ispitivanja 2013. godine? O: Ništa. Još uvijek će biti tamo.
Nepostojeći kupci plina u Dalmaciji neće vraćati tu investiciju, dok će kupci na kontinentu koji koriste plin plaćati mrežarinu i za svoje cijevi, koje se koriste, i za cijevi u Dalmaciji koje se ne koriste.
Međutim, od odluke da se nepotrebna infrastruktura izgradi, gora je odluka da se potrebna infrastruktura ne izgradi. Kako cijela Dalmacija visi na jednoj 400 kV žici, savršen primjer je nužno povećanje kapaciteta dalekovoda 400 kV Konjsko-Melina, starog 45 godina. Potrebno je proširenje postojećeg dodavanjem jedne trojke ili gradnja potpuno novog dalekovoda.
Iz NPOO će se na starom dalekovodu vjerojatno financirati zamjena starih vodiča s visokotemperaturnim uz osjetno povećanje prijenosnog kapaciteta sa sada nedovoljnih 1100 MVA. Ta investicija će samo djelomično olakšati gradnju novih elektrana u Dalmaciji. Bez daljnjeg povećanja kapaciteta Konjsko-Melina, vjetrom i suncem bogata Dalmacija jednostavno ne može poslati tu energiju do energetski gladnog industrijskog sjevera države. Kako sada stvari stoje, sumnjam da ćemo novi dalekovod vidjeti do kraja ovog desetljeća a samim time nove ozbiljnije investicije u obnovljive izvore u Dalmaciji nisu moguće.
Zamislimo za trenutak da je Vlada ipak odlučila za nešto pametno, npr. ovih 180 milijuna eura, umjesto u razvoj fosilne energetike uložiti u npr. vjetroelektranu u vlasništvu HEP-a. Radi se o oko 125 MW, očekivane godišnje proizvodnje oko 312.000 MWh. U kolovozu se za dvogodišnji ugovor o otkupu mogla ostvariti cijena od preko 500 EUR/MWh, ali koju god razumnu otkupnu cijenu uzmemo u obzir, povrat investicije je bio moguć u manje od dvije godine.
Nasuprot tome, investicija u fosilnu tehnologiju se vjerojatno nikada neće vratiti. Vrijeme ruskog plina je završeno a LNG plin nećemo imati ispod dugoročne cijene od 30 do 50 EUR/MWh. To znači, uz CO2 trošak, proizvodnu cijenu električne energije od preko 150-200 EUR/MWh. To je više od tri puta skuplje od energije iz Sunca ili vjetra.
Što se regulacije tiče, ista Zagrebačka energetska škola koja je zakopala stotine milijuna eura plinskih cijevi u zemlju nas je godinama upozoravala da hrvatski prijenosni sustav neće izdržati više od 300 MW vjetroelektrana i da će se na 301. MW raspasti. Danas, uz gotovo isti sustav imamo 1 GW vjetroelektrana u pogonu i situacija je takva da HOPS nije niti započeo ozbiljnije kupovati regulacijsku snagu i energiju na tržištu, što bi bio valjda prvi pokazatelj da je ona potrebna u ozbiljnijoj količini. Regulacija je ozbiljno pitanje, no rješivo postojećom infrastrukturom i tehnologijom.
Hrvatska uvozi četvrtinu potrebne električne energije, oko 4,5 TWh. Tolika energija se može proizvesti s 1600 MW sunčanih elektrana i 900 MW vjetroelektrana, uz investiciju oko 2,6 milijardi eura. Na burzi bi ta energija u 2023. godini koštala oko 1,8 milijardi eura. Dakle, investicija je za energetiku izuzetno isplativa. Gradnja sunčanih elektrana za samoopskrbu na vlastitom krovu je još isplativija.
Zašto se uopće petljati s bilo čime drugim, dok nismo pokupili zrelo voće? Dok mi gubimo vrijeme, nema dvojbi da će naši susjedi, Slovenci i Mađari, malo sposobnije nacije od nas, na jeftiniju obnovljivu energiju prijeći brže nego mi. Nama će ostati cijevi u zemlji."