Biznis i politika
StoryEditor

Strani radnici: Ne treba nam Zapad, u Hrvatskoj se najbolje živi

07. Prosinac 2023.
Hrvoje, Mirzet, Sivasamy i Luanfoto Rene Karaman

Nekoliko tjedana tražili smo gradilište na kojem ćemo napraviti reportažu sa stranim radnicima, radnom snagom bez koje bi danas većina gradilišta zjapila prazna dok su naši radnici na radu u Njemačkoj, Švedskoj, Austriji i tko zna gdje. Odabrali smo na kraju Kamgradovo gradilište na zagrebačkom Rebru, a onda, srećom, i sunčan, iako prohladan dan. Čak smo se uspjeli brzo probiti kroz prometni kaos do jednog od najvećih gradilišta u Zagrebu na kojem se zahvaljujući europskim fondovima obnavlja valjda pola bolnice, a druga polovica nekako zbrinjava svu tu masu pacijenata iz cijele zemlje.

Bez naših sugovornika i njihovih kolega ta bolnica gradila bi se sama, a i statistika pokazuje koliko su nam važni: prema zadnjim dostupnim podacima Ministarstva unutarnjih poslova, u skladu sa Zakonom o strancima od 1. siječnja do 31. listopada ove godine ukupno je izdana 147.301 dozvola za boravak i rad, od toga najviše u graditeljstvu – čak 57.353 dozvole. Sve je više onih koji se zadržavaju u Hrvatskoj. Od ukupnog broja izdanih dozvola za boravak i rad za novo zapošljavanje izdane su 95.363 dozvole, a 33.442 su produljene. Najviše dozvola izdano je državljanima Bosne i Hercegovine, koji tvore oko 22 posto strane radne snage, iz Indije je s krajem listopada u Hrvatskoj radilo 12.686 radnika, a dozvole je dobilo i 3599 radnika iz Albanije.

Naši sugovornici Mirzet, Luan i Sivasamy dočekali su nas nasmiješeni, možda i zato što su iznenada dobili jednosatnu stanku. Udobno smo se smjestili u jedan od kontejnera da čujemo kako u Zagrebu žive i rade jedan Bosanac, Albanac i Indijac. Da se bolje razumijemo, pomogao nam je i naš domaćin na gradilištu, inženjer Hrvoje, koji je pristao fotografirati se s kolegama.

Ljudi, ne brojevi

Zapravo, iznenadilo nas je što su nas na gradilištu primili vrlo rado, bez posebne brige o tome što ćemo pitati i napisati. Naši sugovornici sa zadovoljstvom su podijelili svoja iskustva, veselja i brige koje ih prate na putu trbuhom za kruhom, daleko od topline doma, obitelji, djece. Hrvoje kaže, strani radnici vole razgovarati s novinarima jer se onda više osjećaju kao ljudi, manje kao brojevi. Oni nam pak kažu: ‘Niste vi prvi s kojima razgovaramo‘, a očito nismo ni zadnji, koliko im to dobro ide. U poduzeću također nisu imali problem s našim dolaskom, Uprava nam je brzo sve organizirala bez puno administracije.

Znaju i zašto: uvjeti rada u građevinskom sektoru, djelomično i zbog nedostatka radnika, svakim danom sve su bolji, od plaća do troškova i organizacije rada, uvjeta napredovanja. Sve mora biti organizirano kao po špagi, i to ne samo zbog inspekcija nego i zbog efikasnosti. Rokovi su svetinja, a komu ne paše, preko noći može naći bolji posao.

image
foto Rene Karaman

Sivasamy je tu prvi put. U Hrvatskoj je godinu i pol, došao je preko agencije za zapošljavanje stranih radnika zajedno s desecima sunarodnjaka. Kod kuće je ostavio ženu i dvoje djece, devetogodišnjake. Supruga ne radi, brine se o kući i djeci. Sivasamy im šalje velik dio novca koji zaradi. Budući da su u Indiji troškovi života mnogo niži nego u Hrvatskoj, njegova obitelj ondje od njegove zarade dobro živi, štedi za budućnost, školovanje djece.

Kamgradovi radnici smješteni su u Zagrebu u jednokrevetnim ili dvokrevetnim sobama u nekoliko objekata, plaćena su im dva topla obroka. Jedni s drugima funkcioniraju gotovo kao obitelj: zajedno rade i jedu, odmaraju se, provode slobodne vikende, slave rođendane...

Zagreb kao drugi dom

– Zadovoljan sam jer su tu dobri uvjeti za rad i život. Imam i prijatelje, tu dosta nas radi iz istog mjesta. Nedjeljom najčešće idemo do grada – kaže Sivasamy.

Zvuči skromno, no za njegove kriterije to je sve što je želio od rada u Hrvatskoj. Veseli se jer sljedećeg ponedjeljka ide kući na mjesec dana. S obzirom na to da u Indiju ide samo jedanput na godinu, jer to je dug i skup put, veselje je još veće. Planira u Hrvatskoj ostati ukupno četiri godine. Nakon toga djeca će završiti osnovnu školu, a on će nastaviti raditi u Indiji, uz ušteđevinu koju će prikupiti u Hrvatskoj.

Mirzet je iz Bosne i Hercegovine, iz Tešnja, i tu radi već osam godina, tako da mu je Zagreb već zaista postao drugi dom. Suvišno je pitati zašto je došao. U prvom planu bila je, naravno, zarada, koja je bolja nego kod kuće, a u Kamgrad je došao zbog dobrih iskustava koja su s tom tvrtkom imali njegovi sunarodnjaci, znanci i prijatelji.

image

Hrvoje, novinarka Marija Crnjak, Mirzet, Luan i Sivasamy

foto Rene Karaman

– Ne volim doći u nepoznato, prvi, volim doći raditi nekamo gdje se već zna kako je. Došao sam zbog svih pogodnosti koje daje ova firma: riješeni su stan, režije, odijela, oprema, prehrana... Ovo je osma godina da sam tu i nijednom nisam imao brigu zbog financija; znam da će plaća doći do petnaestoga, da je tako godinama. Tu se zato osjećam sigurno. Imam se komu obratiti, veliko je rukovodstvo, velika je kompanija što se tiče sigurnosti bilo čega, a i ne može se ni početi raditi dok ne položiš sigurnost i zaštitu na radu. Za sve trebaš biti osposobljen i puno se može naučiti i napredovati – kaže nam Mirzet.

U poduzeću je trenutačno tesar, no u travnju ove godine završio je četvrti stupanj za građevinskog poslovođu pa se dogovorio da će od svibnja iduće vjerojatno početi raditi na tome radnome mjestu. Tko god ima perspektivu, tko želi učiti i biti korektan u poslu, može se, ‘nije da počneš kao šljaker i tako dočekaš penziju‘, kaže nam. Ovako funkcioniraju sve velike građevinske tvrtke u Hrvatskoj, prije svega jer teško pronalaze radnike koji su specijalizirani, odnosno stručni za pojedine poslove. Uči se konstantno, ulaže u edukaciju, svaki radnik svako malo ima tečajeve. Luan sada u Kamgradu radi kao tesar i armirač iako je u Albaniji završio gimnaziju, Mirzet pak preciznu mehaniku. Problem je jedino kad vam radnik kojeg ste osposobili za neki posao ode dalje na Zapad, no zato su uvjeti u Hrvatskoj sve konkurentniji, pogotovo u usporedbi sa standardom i troškovima života u jednoj Austriji ili Švicarskoj.

Radnici na čekanju

Mirzetova je obitelj u Bosni, supruga i dvojica sinova; starijem je dvadeset godina i počeo je raditi pa će ubrzo biti samostalan. Mirzetov je plan uskoro u Zagreb dovesti suprugu i mlađeg sina, koji bi se stigao tu integrirati u društvo te početi s nekim novim životom. Ovisi to još o papirima, u postupku je prijave za stalni boravak, zbog čega je lani polagao i hrvatski jezik, što mu je bilo smiješno, no mora se. Muči ga jedino što je te papire predao prije više od godinu dana, a još ga nitko nije ni nazvao. To nam je možda dobra tema za novine, da vidimo gdje je zapelo i koliko je takvih radnika na čekanju.

Mirzet bi od Hrvatske očekivao i izdašniji povrat poreza, kao što je, recimo, dobio u Švedskoj, jer se ipak kao nerezident ne koristi velikim dijelom usluga javnog sektora u Hrvatskoj. Ipak, Mirzetov prvi dolazak bio je puno kompliciraniji nego što je to slučaj danas jer su tada vrijedile uvozne kvote pa nisi mogao doći dok tvrtka nije dobila kvotu. U to vrijeme došao je na ‘zamjensku kvotu‘, umjesto radnika koji je otišao u Njemačku i na osnovi njegova odobrenja. Poslije ti radnici bez problema dobiju svaku sljedeću dozvolu, ako je poslodavac korektan. Nakon pet godina, kad se dobije šesta radna dozvola, može se polagati jezik i pripremati dokumentacija za predaju zahtjeva za dugotrajni boravak Ministarstvu unutarnjih poslova.

 

Cijelu reportažu sa stranim radnicima možete pročitati u digitalnom i tiskanom izdanju Lidera.

23. travanj 2024 02:02