Biznis i politika
StoryEditor

Strateški ciljevi: Hrvatska ima ambalažu, vrijeme je da se pozabavi sadržajem

21. Prosinac 2022.

Kažu da je onaj tko više nema želja – jer je ostvario željeno – mrtav! Analogija bi rekla da je jednako, ili barem slično, i s državama. Od prvih samostalnih ratnih koraka jurimo sveti gral – članstva u grupacijama razvijenih. Od CEFTA-e preko NATO-a i EU do Schengena, europodručja i uskoro OECD-a. Postignuća su to koja će svatko, guglajući o toj nekoj Hrvatskoj nakon osvojenog trećeg nogometnog mjesta ili pitajući se u kojoj to nedođiji Cate Beckingsale snima, pročitati na wikipediji. Sjajno! Uspjeli smo! Osim ako nos želimo gurnuti malo dublje. Onda postaje vidljiva velika, gruba linija, provalija štoviše, koja razdvaja dva svijeta – formu i  sadržaj.

Forma nam je odlična. Uspješno smo se okitili svim vanjskim certifikatima, ponosno ih izložili poput vojnoga ordenja i sada... Pa, što sada? Jer, pomalo nam ponestaje organizacija u koje trebamo i/ili moramo ući. Što je novi cilj? Koja nam je iduća želja? Postati proizvodno-tehnološko-izvoznim liderom regije? Dostizanje (možda i prestizanje) prosjeka BDP-a Unije? Poljoprivredna neovisnost? Povratak iseljenih? Nema sumnje da su to ciljevi koji stvaraju sadržaj, ono što nismo ni počeli kreirati od prvoga dana samostalnosti. Zašto? Pa, zato što nema tko.

Kako kaže politički konzultant Karlo Jurak, Hrvatska je postizanjem vanjskopolitičkih ciljeva postala praktički u potpunosti dijelom onoga što se naziva ‘zapadom‘ u međunarodnim odnosima.

– Time je odlučila, figurativno rečeno, da malo pokvarim nečije veselje, radije biti ‘posljednja u gradu‘ nego ‘prva u selu‘. Taj je fenomen na individualnoj i populacijskoj razini već prilično opisan, primjerice, u književnosti, u hrvatskom realizmu. To, naravno, nije nužno loše, ali s obzirom na to da se spominju uglavnom samo pozitivne strane toga, valja ukazati i na one negativne ili potencijalno negativne, baš zato da nas kao subjekta u međunarodnim odnosima ne bi stigla sudbina kumordinara Žorža kao prototipa gradskog sluge koji se ismijava sa seoskim mužekima.

U tom smislu, Hrvatska treba sada više nego ikada obratiti pažnju na to po čemu je sve na začelju i kako da ne bude periferija tog ‘zapada‘. Potpuno integriranje u ‘zapad‘ predstavljeno je kao nacionalni interes, o tome je postojao praktički konsenzus uzduž cijelog političkog spektra. Negativna je strana taj samoprihvaćeni polukolonijalni položaj koji se ne može racionalizirati pukim kulturološkim frazama o ‘udaljavanju s Balkana‘ i ‘pripadnosti Zapadu‘, ili još češće, mitskoj ‘Srednjoj Europi. Umjesto tih fraza treba poraditi na sadržaju politika u okviru kojem pripadamo, a to znači održati i ojačati ono gdje smo jači, poput turizma, i poraditi na onome u čemu smo slabi ili čak devastirani – poručuje Jurak.

Što kažu ostali sugovornici, koji je cilj kojemu treba stremiti nakon nizanja svih željenih članskih karata, pročitajte u novom digitalnom i tiskanom broju Lidera.

29. svibanj 2024 22:07