Struktura rasta BDP-a preokrenula se u korist domaće potražnje, a to je zabrinjavajuće

Možemo zaboraviti reforme! S ovakvim rastom BDP-a nitko o njima više neće ni zucnuti. Jer, hrvatski je BDP u trećem tromjesečju porastao čak 3,9 posto u odnosu na isto tromjesečje lani (kada se sezonski prilagodi, to je 4,1 posto) i to je najveća stopa rasta u cijeloj Europskoj uniji. Prosječni je rast u EU članicama u trećem kvartalu iznosio tek jedan posto. To je tromjesečje obuhvatilo turizam, pa se nekako čini logičnim da rastemo, no turizam (čije brojke nominalno rastu, ali realno padaju) nije toliko mogao povući ekonomiju. Što onda jest?

Glavno ekonomsko pero HUP-a Hrvoje Stojić veli kako je visoka stopa rasta u očekivanome ritmu od oko 4 posto. Polovicu toga rasta ili malo više od toga čini europski novac, ostatak vuče ojačala produktivnost gospodarstva.

– O budućem rastu nitko sada ne misli, no zabrinjava što se u posljednje dvije godine preokrenula struktura rasta u korist domaće potražnje. Ona ima ograničen doseg, sada raste zbog rasta plaća, a osobnu potrošnju turizam više ne vuče toliko što pokazuju i podaci o padu izvoza usluga (što je, zapravo, turizam). Naime, dvije godine izvoz usluga bilježi nominalni rast, ali zbog visoke inflacije upravo u sektoru usluga, on realno pada – precizira Stojić dodajući kako je izvoz roba malo živnuo, no čeka nas ponovno usporavanje, iako to malo koga brine.

Kao što malo koga brine i to što imamo ozbiljan pad proizvodnje i to upravo izvozne orijentirane. Nakon što se godinama sporo, pomalo gradila ta ista produktivnost urušili smo je kroz urušavanje konkurentnosti, a nju smo unazadili visokom cijenom rada (kroz rast plaća) i visokom cijenom energenata.

– Minimalna je plaća rasla više od 90 posto, cijena električne energije veća je od prosjeka EU i to dugoročno nije održivo. U planu proračuna za iduću godinu vidimo da su izjednačeni stopa rasta zaposlenosti i BDP, što je otvoreno priznanje da neće biti pomaka u produktivnosti – zaključuje Stojić.

Ljubo Jurčić s Ekonomskog fakulteta kaže ono što i sami vidimo u obujmu raznih građevinskih radova – rastemo na krilima europskog novca kojim financiramo te radove.

– Stopa rasta praktički je jednaka postotku povučenog EU novca u odnosu na BDP, to je oko 3 posto plus nešto domaće potrošnje i to je to. Uz to se sezona malo produljila, bit će 15 milijardi eura umjesto očekivanih 13 ili 14, uz visoku stopu inflacije upravo u tom dijelu, ali nitko ne pita koliko je izašlo iz domaćih industrijskih pogodna i poljoprivrednih polja. Nekada smo inzistirali na plavoj i zelenoj magistrali, no taj intenzitet godinama pada, roba je uglavnom iz uvoza i ono s čime pridonosimo nije roba nego usluga utovara, pretovara, prijevoza, ništa više od toga. Kada presahnu EU izvori, a to će biti vrlo brzo, omotnica je do 2027. i još koja godina realizacije, pitanje je na čemu ćemo rasti – analizira Jurčić, dodajući kako osobna potrošnja ne može toliko vući.

Uostalom, ona raste na temelju sveukupnog optimizma i povjerenja u ponešto bolju budućnost, pa kada se jednom zatvori europska slavina s njom će usahnuti i uvjerenje da će sve biti okej koliko god potrošimo. Dio se ekonomista uzda u jačanje realnoga sektora – jer većinu EU novca ionako povlači država i ulaže ga u izgradnju, privatnim tvrtkama ostaju mrvice, koliko se god činilo da na tabli kod svake od njih stoji da je nešto financirano tim novce. To su u odnosu na državu mrvice. Tko se još sjeća upozorenja ekonomista i analitičara kada je svojedobno Ivica Račan krenuo u ‘masovku‘ zvanu izgradnja cestovne infrastrukture? Zanimljivo, masovnija upozorenja danas nekako izostaju.