Rast kredita poduzećima oduvijek je bilo veliko i važno pitanje jer je o njemu ovisila cijela ekonomija. Više kredita, više proizvodnje, više rasta. Veza, doduše, nije baš izravna, jer su poduzeća kroz desetljeća koristila razne kredite za razne namjene, u jednome dijelu povijesti (u onome u kojemu se uglavnom pričalo o nelikvidnosti) uglavnom za premošćivanje plaćanja.
No, nakon prošle financijske krize, a posebno nakon ulaska u EU, stvari se ponešto drukčije poslaguju. Banke su nakon financijske krize počele zatvarati kreditne slavine, a poduzeća su se koju godinu nakon te krize počela uzdati u se. Nije da su imala izbora. Sada već davne 2010. zaduženost je poduzeća dosegnula maksimum probivši 60 posto udjela u BDP-u (domaći krediti plus inozemno financiranje zajedno) i nakon te godine udjel se kontinuirano smanjuje.
Godine 2019. pao je na manje od 40 posto i samo je još u 2020., zbog općepoznatih lockdownskih razloga, skočio na 41 posto. Lani je skliznuo na samo 29,1 posto udjela u BDP-u. Takav, više nego desetljetni, trend nije samo rezultat ‘voli me, ne voli me, otvaram slavinu, zatvaram slavinu‘ ponašanja banaka. Pad zaduženosti hrvatskih poduzeća od 2010. do danas rezultat je strukturnih promjena u hrvatskoj ekonomiji, primjećuje Goran Šaravanja, glavni ekonomist HGK i jedini analitičar koji je zbrojio dva i dva.
- Razdoblje do globalne financijske krize 2008. karakterizirao je snažan rast zaduženosti svih sektora ekonomije, unatoč naporima Hrvatske narodne banke da ublaži dotok inozemnoga kapitala. Isti je trend zahvatio ostatak Europe, primjerice Španjolsku i Irsku, čije su fiskalne politike barem nominalno izgledale daleko zdravije od tadašnjega hrvatskog proračuna. Nakon globalnog financijskog sloma hrvatski korporativni sektor našao se u situaciji u kojoj je bio previše zadužen. Nastupilo je razdoblje bolne prilagodbe, koju smo svi osjetili kroz recesiju koja je trajala šest godina. Nastupanjem krize poduzeća su se najprije oslonila na banke kako bi prebrodile inicijalni šok. To je bilo posve očekivano.
Istovremeno, počeo je proces preuzimanja određenog dijela poduzeća u domaćem vlasništvu od strane inozemnih investitora. Često je bila riječ o zamjeni duga za kapital, čime je smanjena zaduženost poduzeća. Međutim, prave tektonske strukturne promjene nastupaju ulaskom Hrvatske u Europsku uniju. S makroekonomskog aspekta izvoz je roba više nego udvostručen u prvih deset godina članstva i kronični deficiti u tekućem računu platne bilance od 2014. postaju suficiti. Hrvatska je uspjela iskoristiti pristup zajedničkome tržištu Europske unije kako bi promijenila strukturu gospodarskog rasta – suštinski je jedan veći dio rasta ostvarila na temelju inozemne potražnje. Taj je detalj ključni okidač za proces razduživanja koji karakterizira hrvatsko gospodarstvo u prvih deset godine punopravnog članstva u EU.
Naime, ne samo poduzeća, već i država te (u nešto manjem dijelu) kućanstva su se također razdužila u ovome razdoblju. To se najbolje vidi u smanjenju javnoga duga, u postotku BDP-a, od 2013. Kada gledamo ukupnu zaduženost poduzeća (domaći krediti, obveznice i komercijalni zapisi izdani na domaćem tržištu te inozemni dug) prema izračunima HGK je nominalna zaduženost poduzeća gotovo 4 milijarde eura manja krajem 2023. u odnosu na kraj 2010. godine. U međuvremenu je nominalni BDP porastao 44 milijarda eura na 76 milijarda eura. Evidentno je da je kapacitet poduzeća u Hrvatskoj da servisiraju svoje obveze prema kreditorima znatno veći danas. Ona poduzeća koja su preživjela globalnu financijsku krizu, dugačku recesiju u Hrvatskoj te povišene konkurentske pritiske ulaskom zemlje na zajedničko tržište EU i povrh svega toga iskoristile prilike koje to zajedničko tržište nudi, svakako predstavljaju najbolje među hrvatskim gospodarstvenicima – poručuje Šaravanja dodajući da kada je riječ o investicijama, proces razduživanja nije ograničavajući trend.
Štoviše, rast izvoza roba i usluga te gotovo neprestano bilježenje suficita na tekućem računu platne bilance proteklih deset godina nužno znače da će zaduženost poduzeća padati dok istovremeno razvijaju poslovanje. Zanimljiv je pri tome još jedan trend, doduše, zasad uglavnom kod inozemnoga zaduživanja – mijenja se struktura duga. Udjel kredita pada, ustupajući mjesto ponajprije trgovinskim kreditima (dakle, nebankarskima), ali i – dužničkim vrijednosnim papirima!
Kako je riječ o financiranju na inozemnim tržištima kapitala (gdje se očito financiraju inozemni vlasnici hrvatskih poduzeća), to zasad nije dobra vijest za Zagrebačku burzu na kojoj se kapitalizacija sramežljivo oporavlja (još uvijek je tri puta manja nego u vrijeme ‘peak-a‘ 2007., no ponešto jača nego u vrijeme pandemije). No, to je europski trend, zasad je već velika stvar strukturni zaokret realnoga sektora prema jačanju vlastita kapitala. Krize su, očito, nužna lekcija koja jača.