Protekle dvije i pol godine bile su, jednom riječju, izvanredne. Kombinacija globalne pandemije te nestašica energije, rastuće inflacije i geopolitičkih napetosti utkala je u ljude osjećaj nesigurnosti za budućnost. Današnja događanja mogla bi se činiti kao skupina potresa koji preoblikuju naš svijet. No to nije prvi put da se svijet suočava s takvim ‘tektonskim‘ promjenama.
Slični ‘potresi‘ dogodili su se neposredno nakon Drugog svjetskog rata, tijekom razdoblja naftne krize 70-ih godina prošlog stoljeća te u vrijeme raspada Sovjetskog Saveza na pragu 1990-ih godina. Poput pravog potresa, svaki je od njih promijenio globalni krajolik iznenadnim oslobađanjem moćnih sila, ali u tim slučajevima promjene su se odvijale tijekom nekoliko godina, a ne odjednom, kao danas. Svaki od njih uveo je novu eru: poslijeratni bum (1944. – 1971.), eru sukoba (1971. – 1989.) i eru tržišta (1989. – 2019.).
Stručnjaci konzultantske kompanije McKinsey s pravom se pitaju jeesmo li sada na pragu nove ere koju najavljuju današnji ‘potresi‘?
Sličnosti i razlike sa ‘70-ima
Novo izvješće McKinsey Global Institutea predlaže okvir za razmišljanje o novoj eri, na temelju povijesnih strukturalnih promjena. Primjerice, naftni šokovi u ranim 1970-ima imaju značajne sličnosti s današnjom situacijom: energetsku krizu, manjak ponude, inflaciju, novu monetarnu eru, rastuću multipolarnost geopolitike, natjecanje u resursima te usporavanje produktivnosti na Zapadu.
Povratak stabilnosti zahtijevao je ulaganja u energetsku neovisnost zemalja izvan OPEC-a i bolnu monetarnu stabilizaciju, uključujući dvoznamenkaste kamatne stope i recesiju povezanu s američkom središnjom bankom Fed pod vodstvom Paula Volckera. Osim toga, postojala je snažna politička volja tadašnjeg čelnika SAD-a Ronalda Reagana, britanske premijerke Margaret Thatcher te kineskog predsjednika Deng Xiaoping.
Međutim, postoje i velike razlike između sadašnjeg vremena i ranih 1970-ih koje nedvojbeno povećavaju razloge za zabrinutost. Današnji svijet mnogo je više globaliziran, financijski potkovan, a korištenje ugljika je ograničeno. Možemo li ovaj put biti bolji i brže napisati novu priču o napretku?
Također, za razliku od azijske financijske krize 1997. godine, propasti dok-coma 2000. te globalne financijske krize 2008. godine, kada je kriza bila na strani potražnje te ugavnom ograničena na regiju ili sektor, danas se suočavamo s krizom na strani ponude i opskrbe u promjenjivom geopolitičkom okruženju.
Štoviše, današnji potresi tresu svijet nakon 30-godišnjeg razdoblja relativnog mira. Istina, naši profesionalni životi odvijali su se u jednom jasnom i dosljednom globalnom krajoliku – onom u kojem smo možda ugradili mnoge implicitne pretpostavke i uvjerenja o tome kako svijet funkcionira, koji su sada pod izravnim izazovima.
Kocka (još) nije bačena
Započinjemo sljedeću eru (ako će se ona doista uskoro razviti) s bitno drugačije točke od koje smo započeli prethodnu. Svijet je na prijelazu u 1990-e imao mnogo očitiji jaz između razvijenih i zemalja u razvoju: ogromna populacija siromašna energijom i resursima, više ljudi koji žive u ruralnim područjima izvan globalnih tržišta i kapitala, sve više neobrazovanih ljudi, odvojenih jednih od drugih i od svjetskih informacija. U prethodnoj eri, svijet se mnogo više konvergirao u globalizirano gospodarstvo, rast su brzo sustizale milijarde ljudi, i to u mjestima gdje smo mirnim putem uspjeli zadržati dobitak. Nema sumnje da je današnji svijet bolji, ali s ovim rastom postoji i više neravnoteže.
Kako bi to novo doba moglo izgledati? Kocka još nije bačena. Iako postoji trenutni smjer kretanja, postoje i složena pitanja koja će odrediti kako će se situacija odvijati. Kako bi pokušali sastaviti kartu za novu eru, u McKinseyju su se fokusirali na pet domena:
- svjetski poredak
- tehnologija
- demografija
- resursi i energetski sustavi
- kapitalizacija
U svjetskom poretku postoji tendencija prema multipolarnosti, što zauzvrat može implicirati prestrojavanje u regionalno i ideološki usklađene skupine. To odmah otvara pitanja kako bi ta multipolarnost mogla izgledati u praksi; hoće li gospodarstvo ostati globalne prirode i hoćemo li pronaći nove djelotvorne mehanizme za suradnju izvan gospodarstva? Štoviše, čini se da godine relativne umjerenosti u međunarodnoj politici ustupaju mjesto sve većoj političkoj polarizaciji među blokovima. Koliko će se učinkovito globalne i lokalne institucije i vodstvo prilagoditi ovom drugačijem svjetskom poretku i oblikovati ga?
S tehnološke strane, čini se da se ključni pokretači digitalizacije i povezanosti najnovijeg doba približavaju zasićenju. Ipak, niz moćnih transverzalnih tehnologija, posebice umjetne inteligencije i bioinženjeringa, mogu se kombinirati kako bi stvorili još jedan veliki val napretka u sljedećoj eri. U isto vrijeme tehnologija bi mogla doći na čelo geopolitičkog natjecanja i dovesti u pitanje sam smisao čovjekove biti. Pitanje je kakav će utjecaj sljedeći val tehnološkog napretka imati na rad i društveni poredak? Kako će tehnologija, institucije i geopolitika biti u interakciji?
Što se tiče demografskih sila, mladi će svijet evoluirati u urbani svijet koji stari, doba zaraznih bolesti moglo bi ustupiti mjesto dobu nezaraznih bolesti, a nejednakost unutar zemalja mogla bi sve više predstavljati izazov društvenom sustavu. Kako će se zemlje, institucije i pojedinci prilagoditi demografskim promjenama? Kako će kapital i institucije odgovoriti na nejednakost?
Danas smo bili prisiljeni ponovno se usredotočiti na resurse i energetske sustave gdje su nedovoljna ulaganja u kombinaciji s geopolitičkim poremećajima stvorili stvarnu ranjivost. Postoji snažna želja za preusmjeravanjem ulaganja prema energiji s niskom razinom ugljika, ali čini se da ukupna ulaganja u sve oblike energije teško drže korak s energetskim potrebama. Otpornost, izvedivost i pristupačnost mogu dovesti u pitanje brzinu digitalne tranzicije. Kako će svijet ići pristupačnim, otpornim i izvedivim putem do klimatske stabilnosti? Kakvi će biti odnosi između onih koji imaju ključne resurse i onih koji ih nemaju?
Konačno, ako pogledamo dugoročni trend prema kapitaliziranim i financijaliziranim gospodarstvima, čini se da se stope gospodarskog rasta normaliziraju. Stoljeće OECD-a (Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj) svojim će dosadašnjim tijekom i brzinom ustupiti mjesto azijskom stoljeću. Hoćemo li pronaći sljedeći pokretač produktivnosti koji će potaknuti rast? Hoće li se uspon i rast globalne bilance preokrenuti?
Ako smo doista u ranoj fazi seizmičkog pomaka (kao što dokazi sugeriraju), čelnici se moraju pripremiti za mogućnost novog doba i postaviti se kako bi ga oblikovali. Trenutačno stajalište moglo bi izazvati pesimizam. Ipak, kroz sve uspone i padove svijeta, napredak je bez iznimke činio čuda. Naše vrijeme zahtijeva akciju, ali povijest nudi i veliku nadu.