Francuska, Engleska, Nizozemska, Portugal, Argentina, Brazil, Maroko i – Hrvatska! U tom je društvu Hrvatska uvjerljivo najmanja, s najmanje stanovnika, s najnižim BDP-om (a manji BDP po stanovniku ima samo najveće iznenađenje, Maroko) i sa svima ima negativnu vanjskotrgovinsku bilancu (osim s Marokom). Zamislite da smo u tom društvu prema ekonomskim parametrima, a ne prema nogometnim. No što je, tu je.
Iako je u društvu nogometnih velesila, hrvatski nogomet dijeli sudbinu ostatka male države na repu Eu(ropske unije). Naime, nogometna reprezentacija samo je izlog hrvatskih igrača koji igraju u velikim, a neki i u najbogatijim i ponajboljim europskim klubovima. Oni za svoje poslodavce odigraju i do 70-ak utakmica na godinu, a osmina finala s Japanom bila je 13. reprezentativni nastup u ovoj godini. Plasmanom u četvrtfinale ‘vatreni‘ su Hrvatskom nogometnom savezu zaradili 17 milijuna dolara. Pobjeda u sljedećem krugu donosi još osam milijuna, treće mjesto 27 milijuna dolara, drugo 30 milijuna, a svjetski prvak inkasirat će 42 milijuna dolara. Usporedbe radi, prije četiri godine srebro iz Rusije u blagajnu HNS-a donijelo je 28 milijuna dolara (oko 180 milijuna kuna) i bilo je glavni razlog za rekordan prihod od 371 milijun kuna.
Međutim, HNS nije najbogatija sportska institucija. GNK Dinamo redovito ostvaruje više od 400 milijuna kuna na godinu, a prošle godine 479 milijuna kuna. Uostalom, i novac koji Fifa dijeli reprezentacijama prava je sitnica u odnosu na zarade klubova. Madridski Real ostvario je u prošloj sezoni operativni prihod od 722 milijuna eura i prvi put probio plafon od pet milijardi dolara procijenjene vrijednosti.
Prava je zarada na klupskoj sportskoj i nogometnoj sceni, pa su svjetske i kontinentalne smotre samo predasi koje krupni sportski kapital zasad još ne može slomiti. No samo je pitanje vremena kad će se uspostaviti sustav u kojem će cijele sezone međusobno igrati najbolji i najbogatiji europski klubovi – Real, Barcelona, Manchester City, Manchester United, Chelsea, PSG, Bayern, Juventus… Mali klubovi poput naših Dinama, a pogotovu Hajduka, Rijeke ili Osijeka, samo su remetilački faktor u takvoj igri velikih vrijednosti. Dinamu je pobjeda nad Chelseajem bila vrhunski događaj sezone, a londonski klub rutinski je uzvrat i pobjedu smatrao samo jednim običnim danom u uredu.
Istina, Dinamo se uspijeva držati na rubu najelitnijih natjecateljskih kategorija. Među sto najvrjednijih svjetskih nogometnih klubova (prema Transfermarktovim procjenama vrijednosti nogometaša) Dinamo je jedini predstavnik ‘nove Europe‘. To postiže kombiniranjem odlične omladinske škole i pametne trgovine igračima. No zato mora prodavati prije nego što može dobiti najvišu cijenu. Joško Gvardiol otišao je za ‘samo‘ 19 milijuna eura u Leipzig, a nakon odličnih igara u Katru njegov skori odlazak u neki od najbogatijih klubova iznosit će više od sto milijuna, što će biti najveći transfer u povijesti za jednoga obrambenog igrača! Ipak, Dinamo je znao pristojno prodavati. Od aktivnih nogometaša za svog Španjolca Danija Olma inkasirao je 29 milijuna eura, za Luku Modrića 22,5 milijuna, za Matea Kovačića i Lovru Majera više od deset milijuna. Ti iznosi obično rastu sa sljedećim, mahom većim transferima, od kojih u Zagreb dođe ranije ugovoreni postotak.
Kad se napusti Maksimir, jedini transfer iz Hrvatske veći od deset milijuna eura ostvario je Nikola Vlašić (10,8 milijuna eura iz Hajduka u Everton). Upravo je Hajduk, u borbi za egzistenciju, prodavao svoje igrače ‘za kikiriki‘. Josip Juranović otišao je u Poljsku za 400 tisuća eura, a Ivan Perišić sa samo 17 godina u Sochoux za 360 tisuća…
U tome je sličnost hrvatskih nogometaša i hrvatskog poduzetništva. Najbolje nogometaše kupuju nogometne multinacionalke znatno prije nego što dosegnu svoju igračku zrelost. Tako i domaće tvrtke kupuju stranci. Baš ovo je godina velikih preuzimanja. Turska grupacija preuzima Petrokemiju. Nakon što je poljski fond kupio Studenac, ta je kompanija postala najveći preuzimač (Lonia, Pemo, Kordun, Duravit trgovina, splitski Toni marketi). Britanci su novi vlasnici najvećeg lanca kladionica Super Sport, Sancta Domenica otišla je Slovencima, Česi su postali većinski vlasnici Đuro Đaković grupe, Austrijanci Vargona…
Kao i sportski klubovi, tako i hrvatske tvrtke nemaju snage za utrku s najvećim svjetskim igračima; čast iznimkama. Iz godine u godinu stranci preuzimaju vrijedne biznise, čak i ako su trenutačno u nezavidnoj situaciji. A mi smo zadovoljni što neke od tih tvrtki uopće nastavljaju poslovati, makar je, primjerice, Ina pod mađarskom upravom srezala broj zaposlenih za gotovo 6500, smanjila vađenje nafte i plina, zatvorila rafineriju i dramatično povećala uvoz.
Zato nam preostaje da se veselimo spašavanju i rastu hrvatskih tvrtki u stranom vlasništvu, ali i nogometaša mahom iz stranih klubova u revijalnim izdanjima reprezentacije. I da navijamo danas protiv strašnog Brazila, za još jedan korak prema sportskom, a i poslovnom čudu.