‘;
Malo je gospodarstvenika čija karijera opisuje kroz što je sve hrvatsko gospodarstvo prošlo u posljednjih 35 godina. No još je manje onih koji su svojim odlukama pokazali kako bi domaće gospodarstvo trebalo izgledati da ga nije opustošila pljačka u privatizaciji i propast dobrog dijela industrije. Jedan od takvih rijetkih primjera je Anton Nino Cerin, posljednji direktor Tvornice duhana Rovinj (TDR) u socijalizmu i njezin prvi šef u samostalnoj Hrvatskoj.
Cerin je udario temelje diverzifikaciji poslovanja današnjeg Adrisa, jedne od najvećih kompanija u zemlji, bio je arhitekt modela radničke privatizacije koja je od Rovinja desetak godina poslije stvorila grad milijunaša i vizionar koji od toga istarskoga grada namjeravao napraviti atrakciju u europskim, pa i svjetskim razmjerima.
Narodni čovjek
Rođen je 1943. u selu Mrganima pokraj Kanfanara, a ovoga tjedna bit će punih trideset godina od njegove smrti. Njegova karijera na neki način govori kroz što je sve prošlo istarsko gospodarstvo u tri desetljeća. Nakon što je 1961. završio srednju poljoprivrednu školu duhanskoga smjera u Leskovcu, zaposlio se kao tehničar u TDR-u. Diplomirao je 1971. na Metalurškom fakultetu u Ljubljani. Tijekom studija bio je stipendist, ali ne TDR-a, već Uljanika, gdje je radio do proljeća 1972. Zatim se vraća u TDR, gdje radi kao referent za unapređenje i razvoj, zatim postaje tehnički direktor te potkraj 80-ih i direktor tadašnje radne organizacije Tvornica duhana Rovinj. Na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu magistrirao je 1988. Bio je i politički aktivan, pa je izabran u prvi demokratski saziv Hrvatskog sabora kao zastupnik SKH-SDP-a.
Prve ekonomske reforme koje je u tada već umirućoj Jugoslaviji pokušao provesti savezni premijer Ante Marković omogućile su pretvaranje tadašnjih društvenih poduzeća u dionička društva. Cerin je odlučio provesti pretvorbu prema Markovićevu modelu i poduzeće ostaviti u rukama zaposlenika. Kako nam je rekao jedan od njegovih najbližih suradnika, Cerinova je veličina bila u tome što je tada znao prepoznati trenutak.
– Ušao sam u njegov kabinet i rekao mu: ‘Direktore, imamo priliku napraviti od TDR-a dioničko društvo ili će nas preuzeti država.‘ Rekao mi je: ‘Krenimo, što trebam učiniti da tvrtka bude u vlasništvu radnika?‘ – prepričao je Liderov sugovornik.
Njegovo stajalište da TDR treba ostati u vlasništvu radnika odraz je toga da je bio ‘narodni čovjek‘, ali je volio i timski rad i davao je suradnicima priliku da se iskažu, tvrde oni koji su ga poznavali.
Cijelu priču o liku i djelu Antona Nine Cerina pročitajte u novom broju tiskanog i digitalnog Lidera.