Svijet je već koje desetljeće maleno selo, a u tom selu svi žele što veći trgovinski udjel. Umjesto da ga, kao drugo najveće globalno tržište, uveća, EU ga sve više stanjuje. Rusiju je morala otkantati, a Kina je već ‘blacklistana‘, što potkrjepljuju i podaci. Službeni, dakako. Prema podacima Eurostata Kina je i dalje mjesto broj jedan gdje EU kupuje robu, no uvoz se ipak smanjuje, s oko 630 milijardi eura u 2022. na 514 milijardi lani, pri čemu se počeo zatvarati i golemi deficit.
Dok se brojke s Kinom sramežljivo ruše, razmjena s Rusijom pokazuje drastičnu promjenu. Ukupni je uvoz ruske robe stanjen čak 82 posto, najviše nafte i plina. To što tu istu ‘prljavu‘ ugljikovodičnu robu EU uvozi preko trećih zemalja i zapravo je uvezao više, a ne manje, niti je tajna niti je Lider propustio pisati o tome. No, pitanje o kojemu ovisi budućnost EU – kome će EU prodavati svoje (pre)skupe proizvode jednom kada potpuno prekriži Rusiju i Kinu – još nema odgovor.
Cijenu europskih proizvoda može podnijeti SAD, ali postoci se razmjene pomiču simbolično, uostalom, SAD pažljivo važe što će pustiti na svoje tržište, uz istodobno guranje svojeg LNG-a Europi. Koja, pak, gura svoju zelenu filozofiju ne bi li se barem s njom nametnula kao igrač kojeg netko nešto pita. Pri tome tek perifernim vidom spoznaje da sirovine i za zeleni posao uglavnom drži Kina. Otkud onda sirovine, kome će izvoziti? Je li EU lukavo ili glupavo odvagnula u ovom geostrateškom preslagivanju?
Politologinja sa Sveučilišta Libertas Jadranka Polović kategorički tvrdi – pametno nije! - Svjedočimo neviđenoj deindustrijalizaciji i deagrarizaciji kontinenta koji su posljedica opsjednutosti europskih birokrata zelenom agendom (Green Deal) kao i postavljenih suludih rokova za dostizanje klimatske neutralnosti. Istovremeno i snažnih geopolitičkih pritisaka moćnih konkurenata, od kojih su neki, poput SAD-a ključni saveznici EU.
Budući da Green Deal podrazumijeva temeljnu reviziju europskog energetskog sustava, od početka je bilo jasno da će to promijeniti odnose EU-a i njezina susjedstva, Euroazije/Mediterana/Sjeverne Afrike te redefinirati europske geopolitičke prioritete. Naime, izlazak Europe iz ovisnosti o fosilnim gorivima može negativno utjecati na brojne regionalne partnere u smislu njihove ekonomske i političke destabilizacije. Osobito je zabrinjavajuće što je ‘zelena‘ Europa ovisna o uvozu sirovina.
No, Kristijan Kotarski sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti ima posve oprečno mišljenje. Pogotovo u dijelu ‘zelene‘ razmjene i EU carina na električne aute iz Kine. - Globalni trgovinski sustav rijetko je kada u povijesti bio toliko neuravnotežen kao što je danas, što se vidi u velikom jazu između država koje imaju deficit na tekućem računu bilance plaćanja u odnosu na države koje imaju suficit.
Države koje imaju deficit neminovno imaju veću stopu investicija u odnosu na stopu štednje svih sektora. Obrnuto vrijedi za države sa suficitom. Kina u ovome trenutku drži 18 posto svjetskoga BDP-a, 31 posto industrijske proizvodnje i samo 13 posto svjetske potrošnje, što je potpuno neodrživo. Kina je godinama politikom niskih kamatnih stopa, niskih cijena inputa poput energije i zemlje, niskog tečaja renmimbija i stope rasta plaća koja je zaostajala za produktivnošću radnika, transferirala resurse od kućanstava prema državi i industriji te time paralizirala svoju domaću potrošnju.
S obzirom na to da je kinesko vodstvo nevoljko poništiti ovakav model rasta i potaknuti domaću potrošnju, a nevoljko je jer ekonomsko uravnoteživanje neminovno znači i političko uravnoteživanje, odnosno redistribuciju političke moći, na horizontu vidim eskalaciju trgovinskih sukoba.
Jasno je da EU mora naći novo tržište i novu nišu za svoje proizvode, no pitanje je gdje točno. Najveći je potencijal, bez američkoga tipa zidova, Latinska Amerika. No, sporazum s Mercosur-om, gospodarskom i političkom organizacijom koja okuplja Argentinu, Brazil, Paragvaj i Urugvaj, i dalje ‘šteka‘. Razgovori o slobodnoj trgovinskoj zoni traju već 23 godine, uz načelnu suglasnost postignutu 2019., no sporazum još nije potpisan.
Kada bi se potpisao nastala bi jedna od najvećih zona slobodne trgovine u svijetu, sa 700 milijuna ljudi. No, zone zasad nema, pa ionako skupi europski proizvodi, opterećeni carinama i sličnim ‘ukrasima‘ ondje teško pronalaze plasman.
Kome će EU izvoziti svoje preskupe proizvode, otkuda će uvoziti najvažnije resurse doznajte u novome digitalnom i tiskanom broju Lidera.