U Hrvatskoj su jedini proizvođači morske soli Solana Pag, Solana Nin i Solana Ston, dok je najveći distributer morske soli, koji nije proizvođač, društvo Pag 91
Sol je jedan od temeljnih resursa s dugom tradicijom proizvodnje u Hrvatskoj, no posljednje desetljeće donijelo je dramatične promjene u strukturi tržišta. Iako su solane u Ninu, Stonu i Pagu simboli stoljetne proizvodnje, domaća industrija soli suočava se s ozbiljnim izazovima – od nedostatnih kapaciteta i visoke cijene proizvodnje do sve snažnijeg pritiska uvozne soli iz jeftinijih tržišta.
Prije desetak godina Hrvatska je godišnje uvozila oko 100 tisuća tona soli, dok je domaća proizvodnja iznosila tek 20 tisuća tona. Danas je taj nesrazmjer još veći, ponajprije zbog povećane potražnje za za industrijskom soli, posebno onom za posipanje cesta i kemijsku industriju, kao i specijaliziranim vrstama soli koje domaći proizvođači ne mogu ponuditi u dovoljnim količinama. Posljedica toga je rastuća ovisnost o uvozu iz zemalja poput Tunisa, Alžira, Maroka, Egipta, ali i europskih država poput Poljske, Austrije, Bosne i Hercegovine te Slovenije.
Glavni razlog dominacije uvozne soli na domaćem tržištu jest njezina konkurentnija cijena. Troškovi proizvodnje u solanama na Mediteranu i sjevernoj Africi znatno su niži, što omogućuje agresivniju tržišnu politiku. S druge strane, hrvatske solane, ograničene sezonalnošću proizvodnje i starijom infrastrukturom, teško se nose s tim izazovima. Uz to, sustav javne nabave često favorizira velike veletrgovce, dok domaći proizvođači ne mogu zadovoljiti uvjete natječaja zbog ograničenih kapaciteta i više cijene.
Rast uvoza soli samo je jedan od simptoma šireg problema u industriji poput nedostatka modernizacije i dugoročnih ulaganja u domaću proizvodnju. Hrvatske se solane ne mogu natjecati s masovnom proizvodnjom u globalnim razmjerima, no strateškim ulaganjima i prilagodbom tržišnim potrebama moguće je osigurati dugoročnu održivost.
Skoro kao Slovenija
Čelni čovjek solane Pag Josip Ćapin kaže kako tema proizvodnje soli nije ni približno dovoljno praćena u Hrvatskoj a da se svakako radi o velikoj temi. Dodaje kako jedna Slovenija ima čak dvije Solane dok ‘smo mi od nekadašnjih 1.000 Solana iz antičkog doba ostali sada na samo tri‘.
Prema dostupnim podacima, Europska unija godišnje proizvede oko 60 milijuna tona soli, od čega je samo 3 posto morska sol, dok preostalih 97 posto čini kamena sol dobivena rudarenjem. Ova značajna razlika u proizvodnim udjelima proizlazi iz različitih metoda i kapaciteta proizvodnje te geoloških i klimatskih uvjeta diljem Europe. I dok je domaća proizvodnja bazirana naravno na morskoj soli, koja se dobije isparavanjem morske vode u plitkim bazenima solana, procesom koji ovisi o toplim klimatskim uvjetima i dugim sušnim razdobljima, ona kamena sol se dobiva iz podzemnih naslaga soli a zemlje poput Njemačke, Poljske, Austrije i Rumunjske imaju značajne rezerve takve soli, što omogućuje masovnu proizvodnju i opskrbu tržišta.
Više hektara
- Što se Hrvatske proizvodnje tiče, od oko 20 tisuća tona jestive morske soli koja se proizvede na godinu, Solana Pag kao najveći proizvođač ima udio u proizvodnji od oko 80 posto – kaže nam Ćapin i dodaje kako Solana Pag proizvodi cvijet soli i Pašku morsku sol s Europskom oznakom izvornosti, krupnu nerafiniranu morsku Sol sa Eko certifikatom i još mnoge druge koje izvoze u više od 20 država.
Međutim, iako lijepo zvuči da se domaća sol nalazi na tržištima diljem svijeta, problemi itekako postoje. Ćapin kaže kako sve Hrvatske solane imaju maksimalan kapacitet od 20 do 30 tisuća tona, te da količina proizvedene soli ovisi isključivo o površinama za proizvodnju.
- Hrvatske solane imaju oko 500 hektara površina za evaporaciju soli dok Solana Pag kao najveći pojedinačni proizvođač ima nešto manje od 400 hektara.
A ako znamo da se u Hrvatskoj godišnje potroši oko 300.000 tona soli, od toga u kemijskoj industriji i soli za ceste oko 250.000 tona, u prehrambenoj industriji oko 50.000 tona soli, od toga u maloprodaji dakle ono što sami konzumiramo kod kuće nešto manje od 7.000 tona, jasno je da postoji velika ‘solna rupa‘ koju treba zatvoriti.
- Da bi Hrvatske solane proizvodile dovoljno soli za navedenu potrebno je još mnogo hektara površina prenamijeniti u solanska polja te povećati efikasnost primjenom novih tehnologija i dobrih praksi – kaže Ćapin pa dodaje kako će od tada i dalje najveći uvoz biti zapravo kamene soli jer se najviše koristi u kemijskoj industriji, a zatim i morske iz drugih država Mediterana.
Također, osim nedostatak hektara Ćapin navodi problem kao i mnogu drugi hrvatski poslodavci, a to je nedostatak kvalitetne radne snage, pri čemu treba imati na umu da se radi i o otoku, pa je takve snage još i manje.
- Osim navedenog, veliki problem su i visoke cijene energenata pa se iz tog razloga trudimo čim više inovirati i preseliti dobre prakse iz zemalja koje su najveći proizvođači morske soli a to su Španjolska, Portugal, Francuska i Grčka – zaključuje Ćapin.