Nije država vodila ubojičinu ruku u osnovnoj školi, ali incidenti se mogu očekivati kad se javne službe prekomjernim zapošljavanjem i dizanjem plaća pretvaraju u glasačku mašineriju vladajuće stranke
Toga crnog petka ujutro u zagrebačkom naselju Prečkom stravičan događaj koji je rezultirao smrtno stradalim djetetom i ozljedama još troje učenika, njihove učiteljice i počinitelja ogolio je tri neuralgične točke upravljanja državom. To su školstvo i zdravstvo, uz doprinos pravosuđa.
Jedan dječak morao je poginuti da bismo se svi počeli iščuđavati tomu da su škole postale promenade bez kontrole, u koje ulazi tko i kada hoće. I onda resorni ministar Radovan Fuchs nonšalantno tvrdi da mjera zaključavanja škola nikad nije bila ukinuta, samo je potrebna ‘striktna primjena‘. Nije bila ukinuta ni mjera prema kojoj pri ulasku u školu treba biti prisutan i netko od njezinih djelatnika. Najavio je i – promjenu brava na vratima škola: – Bez obzira na to je li škola zaključana ili ne, brave treba promijeniti tako da se vrata mogu otvoriti iznutra, ali da se ne mogu otvarati izvana i da osobe mogu ući u školu jedino ako ih netko pusti – rekao je, nakon čega je pao kamen sa srca svim učenicima koji markiraju dio nastave.
Opasni nastavnici i liječnici
Inače, o zaključavanju škola zadnji je put bilo riječi proljetos kad je portal Srednja.hr objavio da će osnovne škole zaključavati vrata pod odmorima kako učenici ne bi odlazili kupovati nezdravu hranu. Bila je to prvotravanjska šala. No nije šala da se u mnogim školama godinama ne poštuje stara mjera, pa i običaj zaključavanja škola. Nekad su čak i roditelji mogli dolaziti u školu samo uz prethodnu najavu, a danas interveniraju kad se sjete. Samo na starim snimkama vidi se kako djeca trče u školu kad se oglasi zvono jer se nakon toga vrata zatvaraju, a odsutnima se piše neopravdani sat. Ni ministar Fuchs ni njegovi prethodnici sigurno nikad nisu kaznili ravnatelja koji ne zaključava školu.
Iz nastavničkih redova tiho se rogobori protiv kontrolnih mehanizama jer bi u dežurstva trebali biti uključeni i nastavnici. A nisu dovoljno plaćeni, pa ionako imaju posla preko glave… A nije baš tako. Samo u posljednjih deset godina Hrvatska je ostala bez 11,2 posto učenika osnovnih i srednjih škola, odnosno u škole ide 57.000 djece manje nego 2015. U istom se razdoblju broj nastavnika povećao za gotovo deset posto (5480). Drugim riječima, porastao je obrazovni standard: na jednog nastavnika prije deset godina dolazilo je devet učenika, a danas samo sedam. Dakle, nastavnici se mogu više posvetiti svakom đaku, pa i rezultati trebaju biti znatno bolji. Ali, vidi vraga! Ove je godine državnu maturu palo 928 gimnazijalaca (8,7 posto), a prije deset godina palo ih je 249 (1,85 posto)!
Ni PISA test, koji procjenjuje obrazovne sustave mjerene rezultatima petnaestogodišnjaka, ne pokazuje napredak. Rezultati iz hrvatskoga (čitanje) i matematike lošiji su, a u prirodoslovlju stagniraju. Zato je i logična pobuna na pokušaj države da uvede ocjenjivanje nastavnika. Zbog toga (i vječno spornih koeficijenata) čak je nedavno, samo šest dana prije zločina u Prečkom, održan i veliki sindikalni prosvjed u središtu Zagreba. Jer, kako će netko ocjenjivati one koji to najbolje znaju? Doduše, poplava odlikaša i superodlikaša dovodi nastavničku vještinu ocjenjivanja u pitanje, a rezultati mature i PISA testa pokazuju da ni poučavanje baš nije na nekoj razini. Ipak, resorni ministar odmah je utješio pobunjenike da ocjenjivanje njihova rada neće početi od 1. siječnja jer ‘još nisu doneseni pravilnici‘.
Država kao da najviše strepi od bunta nastavnika i medicinskog osoblja. Zato je zdravstvo druga neuralgična točka koja je kumovala tragediji u Prečkom. Počinitelj je, naime, liječeni psihički bolesnik, a izjava njegove majke jedna je od najvećih optužnica protiv zdravstvenog sustava:
– Jutros ga je tata odveo na dnevnu bolnicu u devet sati, krenuo je ponovno na te dnevne bolnice. Bio je na psihijatriji par puta. Prije mjesec i pol dana je mene i majku zatočio u stanu, uzeo nam je mobitele, ključeve i ponovno završio na Jankomiru. Molila sam doktora da ga ne pušta van jer nije za van – rekla je.
Međutim, sve to, kao ni činjenica da je 19-godišnjak već jednom pokušao suicid, nije bilo dovoljno za zadržavanje na bolničkom liječenju, odnosno, prema riječima ministrice zdravstva Irene Hrstić, ‘nije bilo elemenata za prisilnu hospitalizaciju‘. U međuvremenu inspekcija u psihijatrijskoj klinici Sveti Ivan u Jankomiru ispituje pacijentov medicinski dosje. Ne vjerujem da će zdravstveni sustav sâm sebe optužiti kao sudionika (iz nehaja) u ubojstvu. Uostalom, teški uvjeti rada, uvijek premale plaće, nedostatak kreveta, liste čekanja… možemo biti spremni na još jednu svakodnevnu jadikovku iz resora kojem je država u godinu dana podignula plaće za 38 posto! Osim toga, 2015. u zdravstvenoj zaštiti bio je jedan zaposleni na 48 stanovnika, a do prošle je godine taj odnos smanjen na 1: 35. Ipak, liste čekanja sve su duže, bolnički krevet (pa i na prisilnoj hospitalizaciji) sve je nedostižniji, a kriminal se infiltrirao u sâm vrh zdravstvenog sustava. Zato je u najmanju ruku nespretna ministričina izjava kako su sve službe na terenu dobro odradile svoj posao. Možda samo one tog petka ujutro.
Do nekog novog Prečkog
Policija je počinitelja uhitila ubrzo nakon zločina, spriječila ga u pokušaju samoubojstva i prevezla ga na liječenje ‘pod nadzorom policije‘. I tu dolazimo do treće, pravosudne sastavnice državne neefikasnosti. Ministrica zdravstva pohvalila se, naime, da je u bolnici, kao liječnica (gastroenterologinja) posjetila i ubojicu: – Razgovarali smo kratko i on je fizički u dobrom stanju. Ne bih detalje o tome što mi je rekao.
Možda će detalje moći ispričati bude li pozvana kao svjedokinja na suđenju. Naime, razgovarala je s osumnjičenikom čak i prije nego što je on ispitan iako je bio ‘pod nadzorom policije‘.
Tako je toga crnog petka zaokružen državni bermudski trokut uzroka i posljedica stravičnog zločina. Prečko će se zaboraviti, a državni i javni sektor nastavit će po starome. Do nekog novog Prečkog.