Sve dok se ovog tjedna nije povukao s vlasti, britanski premijer Boris Johnson mogao je računati na neizmjernu potporu barem nekoga – Ukrajine. Kako piše Pankaj Mishra za Bloomberg, Volodimir Zelenskij prošlog je mjeseca bio 'vrlo sretan' kada je Johnson dobio, iako tijesno, izglasavanje nepovjerenja njegovom vodstvu torijevske stranke.
Također, strateški telefonski razgovori sa Zelenskim posljednjih su tjedana postali Johnsonovo omiljeno odvraćanje pažnje od njegove vlade pogođene skandalima. Nije jasno o čemu je bilo riječi u tim brojnim razgovorima, no, kao što piše kolumnist Simon Jenkins, 'sve što znamo jest da u gotovo svakoj prilici Johnson iz zraka priziva još jednu tranšu novca britanskih poreznih obveznika kao pomoć Ukrajini'.
U Njemačkoj je ukrajinski veleposlanik Andrij Melnyk znatno snažnije intervenirao u lokalnoj politici svojim tvitovima i nastupima u talk showu. Uspoređujući njemačkog kancelara Olafa Scholza s 'jetrenom paštetom', pokušao je ismijati i prekoriti Berlin zbog zauzimanja aktivističkog stava prema Ukrajini.
Zauzimati stranu unutarnje politike svojih saveznika činilo bi se nerazboritom strategijom za Ukrajinu pod bilo kojim okolnostima. Sada je pogotovo tako, kada su porezni obveznici u zapadnoj Europi i SAD-u umorni od trošenja novca za potporu rata u kojem se pobjeda čini sve nedostižnijom.
Obični građani nedovoljno informirani
Brzi zapadni politički i medijski konsenzus o Ukrajini, razumljivo, nije proizašao iz opsežne javne rasprave ili diskusije. Umjesto toga, političari i urednici koji su uživali u novootkrivenom jedinstvu Zapada računali su na narodne osjećaje – spontanu odbojnost prema neizazvanom napadu Vladimira Putina na suverenu zemlju i narod te refleksno divljenje prema hrabrosti koju su Ukrajinci pokazali protiv brutalnog i beskrupuloznog neprijatelja.
Ali osjećaji se mijenjaju mnogo brže od politika koje oni kreiraju. Zapadne intervencije u Afganistanu i Iraku nedavni su primjeri. U početku su bile popularne, a naposljetku su pomogle na vlast dovesti Donalda Trumpa kao djelomično antiratnog kandidata.
Takvi se preokreti događaju jer obični građani ne znaju i ne mogu dijeliti razloge zašto mnogi političari i novinari nastavljaju zauzimati borbene stavove dugo nakon što oni prestanu biti učinkoviti.
Političari u demokratskim zemljama obično u ratu u inozemstvu pronalaze prostor za hrabre manevre i retoriku koja im nije dostupna kod kuće. Primjerice, prošli tjedan američki predsjednik Joe Biden nakratko je stajao na čelu naizgled pomlađenog NATO-a u Madridu prije nego što se vratio svojim beznadnim bitkama za prava na pobačaj u Washingtonu. Novinari i komentatori u bogatim društvima, od Ernesta Hemingwaya do Bernarda Henri-Levyja, odavno su bili skloni tražiti moralnu ozbiljnost (i samopromociju) u ratovima drugih ljudi.
Ljudima koji ne pripadaju nijednom političkom ili medijskom establišmentu nedostaje takva profesionalna i ideološka motivacija. Oni su također izloženiji ekonomskim nedaćama i skloniji promijeniti mišljenje o ratovima koji se čine da će trajati zauvijek.
Kako to obično biva, obični građani nikada nisu bili dovoljno informirani o velikim ekonomskim i vojnim rizicima dugotrajnog rata protiv nuklearne i robne supersile.
Javno mnijenje u Europi se mijenja
Zapadni stratezi i komentatori istaknuli su ruske vojne neuspjehe i ekonomsku slabost u ranim fazama njezina napada na Ukrajinu. Ali jedva da su razmišljali o tome kako je, za razliku od Sjeverne Koreje i Irana koji su bili na meti zapadnih sankcija, Putin bio voljan i sposoban pokrenuti globalnu energetsku i prehrambenu krizu kao odmazdu.
Niti su predvidjeli da će, dok Kina i Indija revno kupuju rusku naftu po sniženim cijenama, a nezapadne zemlje odbijaju sankcionirati Rusiju, prihodi Kremlja zapravo rasti umjesto padati.
Rubalj se baš i ne pretvara u 'ruševine', kao što je Biden obećao. Umjesto toga, svaki dan donosi nove strahove od nadolazećih katastrofa, čak i u visoko razvijenim gospodarstvima. Ruski plinovod do Njemačke trebao bi biti na redovnom servisu i zatvoren sljedeći tjedan. Ako, kao što se čini vjerojatnim, Putin u potpunosti zatvori slavinu, najjača europska ekonomija mogla bi upasti u duboku recesiju.
Usred masovne nezaposlenosti, simpatije javnosti u Njemačkoj prema Melnyku, ukrajinskom diplomatu oštrog jezika, će se smanjiti. I Zelenskij je u opasnosti da izgubi dio svog ogromnog moralnog kapitala u Ujedinjenom Kraljevstvu nakon njegove bezuvjetne podrške Johnsonu.
Svakako, javno mnijenje u Europi već se brzo mijenja jer rekordno visoka inflacija potiče strahove od razorne ekonomske krize. Prema anketi koju je prošlog mjeseca u 10 europskih zemalja provelo Europsko vijeće za vanjske odnose, više ljudi želi da rat što prije završi nego što ih želi kazniti Rusiju.
Ta će se većina na Zapadu vrlo vjerojatno povećavati, a kako se ekonomski izgledi pogoršavaju, mogli bi čak postati i ravnodušno prema sudbini Ukrajinaca. Prepuštanje Ukrajinaca njihovom nemilosrdnom progonitelju bila bi sramota kao što je bilo prepuštanje Afganistanaca talibanima. Ipak, moramo se pripremiti na sumornu mogućnost da će još jedna ishitrena i loše osmišljena intervencija koju podupiru političke i medijske elite postati neuspjeh te povrijediti upravo one ljude kojima je trebala pomoći.