‘;
Ulaskom Hrvatske 2013. u Europsku uniju državna poduzeća prestala su financirati klupski sport. Nastavila su financirati razne saveze, ali prestala su financirati klubove. I tu je nastao veliki manjak jer je u ukupnim strukturama prihoda manje-više većine klubova prihod od poduzeća u većinskom državnom vlasništvu bio velik ili najveći
Ne tako davno, u 90-ima prošloga stoljeća, hrvatski klupski sport bio je među najboljima u Europi. Vaterpolski klubovi dominirali su europskim natjecanjima: Jadran Split dvaput je osvajao naslov prvaka (1992. i 1993.), Mladost Zagreb također je dvaput bila najbolja (1996. i 1999.), a Jug Dubrovnik nastavio je taj niz. Rukometni klub Zagreb dvaput je podizao trofej prvaka Europe (1992. i 1993.), doprvak je bio čak četiri puta, a Podravka je bila najbolja u ženskoj konkurenciji 1996. Odbojkašice Mladosti Zagreb i Dubrovnika osvajale su europska prvenstva, a Lokomotiva Zagreb slavila je u Kupu IHF-a 1991. Odbojkaši Mladosti Zagreb dvaput su igrali na završnici Lige prvaka (1990. i 1992.), a Cibona je bila među osam najboljih ekipa kontinenta. Danas, trideset godina poslije, hrvatskih klubova gotovo i nema na europskome sportskom zemljovidu. Financijski problemi, odljev talenata i manjak ulaganja razlog su gubitka koraka s elitom. O povratku među elitu i o problemima hrvatskoga klupskog sporta razgovarali smo s Vedranom Šupukovićem, predsjednikom HGK-ova Udruženja sportskih klubova, koji zagovara sustavne promjene i traži način kako vratiti klupski sport gdje mu je mjesto.
Udruženje sportskih klubova Hrvatske gospodarske komore relativno je novo udruženje. Kako je pokrenuto, koliko imate članova i koji su bili motivi udruživanja?
– Udruženje je osnovano u svibnju 2023., što nas čini relativno mladima, ali ideja sveobuhvatnog udruživanja ili klasterizacije, ponajprije zagrebačkih klubova, datira još od prije pet-šest godina. Nismo točno znali u kojoj bi formi bilo to naše udruživanje sve dok se nije pojavila Hrvatska gospodarska komora kao jedna od najstarijih institucija. Ona nam daje dodatnu legitimnost i kredibilnost te smo s pomoću nje našli model udruživanja; sad nas je oko 150 članova.
Tko su sve članovi?
– Primjerice, 75 posto prvoligaša iz ‘loptaških‘ sportova, dakle iz nogometa, košarke, rukometa, odbojke i vaterpola. Krajnja je namjera da kontinuirano podsjećamo javnost na važnost sporta u hrvatskom društvu, da nađemo bolji način financiranja klubova iz gospodarstva te da pokušamo na taj način rehabilitirati klupski sport.
Jesu li u Udruženju i manji klubovi, recimo iz županijskih liga, ili samo prvoligaši?
– U Udruženju je šaroliko društvo, od prvoga do najnižega natjecateljskog stupnja. Važno nam je da se priključe svi jer to nije udruženje velikih, vrhunskih ili profesionalnih klubova, nego klupskog sporta. Svi dijelimo iste ili slične probleme. U HGK-ovu Udruženju sportskih klubova nema razlike među klubovima,i svi su jednako važni i vrijedni. Namjeravamo pomoći svima, od najnižega do najvišega natjecateljskog stupnja.
Kako biste onda ocijenili trenutačnu strukturu financiranja klupskog sporta? Koji su glavni nedostaci u toj priči?
– Od osamostaljenja klupski sport bio je oslonjen na dva temeljna izvora financiranja: jedan su jedinice lokalne samouprave, a drugi su poduzeća u većinskom državnom vlasništvu. Ulaskom Hrvatske 2013. u Europsku uniju državna poduzeća prestala su financirati klupski sport. Nastavila su financirati razne saveze, ali prestala su financirati klubove. I tu je nastao veliki manjak jer je u ukupnim strukturama prihoda manje-više većine klubova prihod od poduzeća u većinskom državnom vlasništvu bio velik ili najveći.
Je li to bila prekretnica?
– Da, tada je počelo ozbiljnije financijsko propadanje, pa i rezultatska erozija svih klubova, a bez mogućnosti da klubovi taj deficit koji je nastao izlaskom državnih tvrtki iz financiranja nadoknade na stranom tržištu. Danas klubovi općenito egzistiraju ili preživljavaju uglavnom naslonjeni na jedinice lokalne samouprave i malo na sponzore.
Ključni je problem zapravo svih hrvatskih klubova nedostatak novca?
– Točno, nema tu velike filozofije, jednostavno smo se našli na egzistencijalnome minimumu. Teško je preživjeti i klubovima koji su nositelji kvalitete, a kamoli onima iz najnižih natjecateljskih stupnjeva. Jednostavno, imamo jednake probleme i ako se ne nađe način financiranja, a između financiranja i funkcioniranja znak je jednakosti, vrlo teško možemo očekivati da svi skupa preživimo.
Cijeli razgovor s Vedranom Šupukovićem pročitajte u fizičkom ili digitalnom izdanju poslovnog tjednika Lider.