Piše: Branimir Vidmarović, stručnjak za međunarodne odnose
Epoha post-hladnoratovske tranzicije od unipolarnog svijeta američke dominacije do postepene fragmentacije i preslagivanja odnosa uslijed razvoja novih sila i regionalnih centara moći bliži se kraju. Završilo je i razdoblje ekonomske globalizacije kakvu smo proživjeli od ranih 90-ih prošloga stoljeća do danas. Napadom na Ukrajinu, ruski predsjednik Putin je drastično ubrzao proces urušavanja postojeće arhitekture i post-hladnoratovsku političku dinamiku u Europi i svijetu.
Globalni Euroatlantski Zapad (SAD i saveznici) više nema kapaciteta samostalno oblikovati svjetsku politiku. Unatoč tome što Zapad trenutno uvjetuje sankcije i, kako se čini, diktira narativ, radi se u suštini o defenzivnoj politici. To je vidljivo po isključivim stavovima koje ovih dana možemo čuti u Washingtonu i Europi: jedinstvo demokratskog (slobodnog) svijeta; demokracija protiv autokracija; mi protiv njih. Čini se da je Euroatlantski Zapad odustao od ideje političke globalizacije i odlučio zaštititi svoju zonu komocije od nekompatibilnih režima.
Vakuum moći i utjecaja Zapada popunit će drugi. Bloombergov kolumnist Matta Yglesiasa je napisao da su 'sankcije protiv Rusije iznimno stroge, ali iznenađujuće ne-globalne'. Jer veliku ulogu u oblikovanju nove globalne sigurnosne i ekonomske arhitekture imat će stavovi, politike i interesi 'netradicionalnih' igrača. Riječ je o zemljama tzv. globalnog juga: Latinske Amerike, Afrike, Južne i Jugoistočne Azije te Islamskog svijeta. A to je dvije trećine svih zemalja na svijetu.
Slabe strane globalizacije
Regionalne sile poput Indije, Kine, Brazila, Nigerije i Turske – kao i zemlje Islamskog svijeta odnosno OPEC-a – sada su dobile uvid u maksimalnu razornu snagu američkih ekonomskih sankcija. Bez dvojbe, lideri i poslovne elite tih zemalja se sada pitaju mogu li, i kako, ojačati svoju neovisnost od dolara kako se ne bi našle pod sekundarnim sankcijama. Iako nema naznaka da bi u dogledno vrijeme išta moglo zaprijetiti dominaciji američke valute, postavlja se pitanje sigurnosti dolarskih aktiva drugih zemalja. Gdje su garancije da Washington sutra neće primijeniti svoje razorno ekonomsko oružje protiv neke treće zemlje?
Velika politička shizma Zapad-Rusija utjecat će na sve igrače. Idemo prema svijetu koji će biti podijeljen ekonomski i politički. Razvoj gospodarstva neće biti uvjetovan ekonomskim i slobodnotržišnim računicama, već politikom, sigurnosnim strahovima i famoznim vrijednostima.
Događaji poput globalne recesije 2009., trgovinskog okršaja Kine i SAD-a, pandemije koronavirusa i rata u Ukrajini su postepeno ukazivali na slabe strane globalizacije: neravnomjerna raspodjela bogatstva, manjak empatije, nesigurnost opskrbnih lanaca, preveliku međuovisnost.
Sve zemlje – posebno zemlje koje nisu dio Euroatlantskog zapada, a žele doseći tu razinu – sada moraju balansirati između pragmatičnog povezivanja i izgradnje suverenih i čvrstih proizvodnih i opskrbnih lanaca. To se odnosi na kritične sektore: sigurnost, tehnologije, zdravstvo, informacije. Ulaganje u jačanje vlastitih kapaciteta i proizvodnje je luksuz koji si mogu priuštiti najbogatije zemlje. Zemlje u razvoju moraju i dalje graditi veze između raznih zemalja-proizvođača neophodne opreme, dobara i tehnologija.
To znači da zemlje poput Indije, Pakistana, Brazila ili zemalja OPEC-a neće imati motiv za biranje strana. Nastojat će koristiti razne razvojne pogodnosti dok će istovremeno raditi na domaćoj sigurnosti. To će zbog američkog pritiska i utjecaja drugih velesila biti teško, ali dok god postoji neophodnost robne razmjene, taj je modus nezamjenjiv.
Posljedica Velike političke shizme neće biti kraj globalizacije već međunarodni ekonomski blokovi. No, teško da će ti blokovi moći biti izolirani jedan od drugog poput čuvenih kontinenata u Orwellovom romanu 1984. Funkcioniranje takvih blokova, ako i međunarodni odnosi vodećih zemalja u tim blokovima neće biti definirani snagom (kao što je to bio slučaj u Hladnom ratu: snaga vojske, snaga nuklearnog arsenala, snaga utjecaja i ideologije), već pojedinačnim slabim točkama pojedinih zemalja ili grupa: Tajvan za Kinu, ekonomija i sankcije za Rusiju, ovisnost o SAD-u i stranim energentima za EU, Iran za Bliski Istok, unutarnja transformacija za SAD itd.
Možda će najuočljivija podjela biti u sektoru informacija i digitalnog prostora. Kineski model suverenog interneta i sekuritizacije digitalnih prostora – čak i budućih 'meta' prostora sada je privlačan svima. Zapad i Rusija su povukli virtualnu crvenu liniju. Sigurnost informacijskih tokova je problem koji brine i druge velike regionalne centre. Cyber sigurnost i relevantne tehnologije – to je ono u što će zemlje ulagati dosta resursa kako bi stvorila potpuno neovisna domaća rješenja.
No, to ne znači potpuno zatvaranje i izolacija. Suradnja u pojedinim nekritičnim sektorima je svejedno moguća. Državama je teško napredovati bez ekonomske međuovisnosti, čak i kada pokušavaju smanjiti svoju ranjivost. Spomenute zemlje Globalnog juga će biti glavni pokretači tog novog tipa ograničene svjetske trgovine.
Pravi rizik je klasične vojne naravi
Ipak, pravi rizici ne proizlaze od trgovine kao takve. Prije će biti da je ekonomija tu svega derivat strahovite političke i vrijednosne podjele. Kao i društva, svijet je postao složeniji, egoističniji i razvio previše identiteta te mišljenja. Pravi rizik je klasične vojne naravi. Naredne godine će biti razdoblje velike nestabilnosti i povećanog rizika eskalacije raznih konflikata – postojećih i novih, posebno u Istočnoj Aziji.
Pad globalizacije i povlačenje proizvodnje u domaće države bi moglo imati nezgodan učinak za svjetsku sigurnost. Jer što ako daleki konflikt u nekoj zemlji više ne može ugroziti vaše opskrbne lance? U mirnoj Europi, Njemačka je objavila da će povećati svoj proračun za obranu za 100 milijardi eura, što je izuzetan pomak za zemlju koja je od Drugog svjetskog rata bila duboko oprezna prema militarizmu.
Neki od najvećih uvoznika oružja na svijetu su mahom zemlje Globalnog juga: Indija, Saudijska Arabija, Egipat, Kina, Katar, UAE, Pakistan, Alžir itd. Drugim riječima, u nestabilnim područjima biti će više oružja. Hoće li to dovesti do utrke naoružanja, eskalaciji ili pak stvaranju regionalnih sigurnosnih mehanizama (ravnoteže moći)?