Biznis i politika
StoryEditor

Vlatko Cvrtila: Amerika će sigurno voditi politiku koja je odvojena od europskih interesa

10. Kolovoz 2024.
foto Ratko Mavar

Kako ova godina protječe, svatko tko je mislio da će na geopolitičkom planu biti malo mirnija od prethodnih nekoliko, ispao je naivan. Na najiščekivaniji geopolitički događaj 2024. - američke predsjedničke izbore - dodatno je doliveno ulje na vatru atentatom na Donalda Trumpa, a potom je uslijedilo i povlačenje aktualnog predsjednika Joea Bidena iz izborne utrke. Prema očekivanjima, tko god pobijedi u studenome i uđe u Bijelu kuću, Europi neće biti posebno naklonjen. Istodobno Stari kontinent i dalje osjeća sve veći pritisak ruske agresije na Ukrajinu. Kako bi se Europa trebala postaviti u novoj geopolitičkoj konstelaciji snaga, ima li nade za održivi mir u Ukrajini i što Kina želi od Europe razgovarali smo s uglednim geopolitičkim stručnjakom Vlatkom Cvrtilom, rektorom Sveučilišta VERN‘ i profesorom na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti.

Sredinom lipnja u Pyongyangu je potpisan obrambeni sporazum između Sjeverne Koreje i Rusije. Kako tumačite taj potez?

Do  potpisivanja tog obrambenog sporazuma ne bi došlo da nije ruske agresije na Ukrajinu, odnosno da se Rusija nije glavni pokretač revizije međunarodnih odnosa s ciljem ugrožavanja dominacije Zapada. Rusija se godinama, kao i velika većina država članica UN-a, pridržavala režima sankcija i izolacije Sjeverne Koreje koja je svojevrsni odmetnik u međunarodnom sustavu.

Takav odnos Sjeverne Koreje i Rusije bio je očekivan jer su od ruske agresije na Ukrajinu razvili intenzivnu suradnju u kojoj Pyongyang opskrbljuje Rusiju topničkim i raketnim streljivom, a zauzvrat, između ostalog, dobiva tehnologiju i podršku za lansiranje špijunskih vojnih satelita. Sporazum povećava vjerojatnost još agresivnijeg ponašanja Sjeverne Koreje u budućnosti i uvodi novu varijablu u kompleksnu regionalnu sigurnosnu okolinu. Treba napomenuti kako ovaj sporazum otvara i mogućnost transfera nekih tehnologija iz Kine preko Sjeverne Koreje u Rusiju čime bi Kina izbjegla sekundarne sankcije.

Nedugo nakon sklapanja tog sporazuma sjevernokorejski režim najavio je slanje inženjerijske postrojbe koja bi na ukrajinskom području pod ruskom kontrolom sudjelovala na radovima obnove. Govorimo li o novoj razini eskalacije tog sukoba te daje li to opravdanje zapadnim državama da se izravno umiješaju, poput najava mogućnosti slanja francuskih vojnika?

Najava Pyongyanga o slanju vojnika u okupirana ukrajinska područja daje ovom sukobu novu dimenziju koja otvara prostor za slične poteze država koje podržavaju Ukrajinu. No, za razliku od diktature koja ne mora polagati račune javnosti za svoje poteze, zapadne će države dobro razmisliti prije nego donesu takvu odluku. Uostalom, već sada postoje poteškoće u brzini slanja naoružanja i vojne opreme u Ukrajinu što je često posljedica unutarnjih političkih okolnosti u nekim državama, odnosno stavova njihovih političkih elita. Tako da ova najava Pyongyanga neće izazvati automatsku odluku zapadnih država za slanjem svojih vojnika u Ukrajinu.

 Ako se dogodi situacija koja zahtijeva aktivaciju odredbi iz tog sporazuma o uzajamnoj vojnoj pomoći, hoće li doći do automatskog aktiviranja ili će Rusija oportuno procijeniti je li joj u tom trenutku zaštita Sjeverne Koreje u interesu?

Mislim da će se Rusija oportuno ponašati, procijenit će situaciju i kontekst. Teško je pronaći u povijesti primjer gdje su se velike države pojavile kao zaštitnice malim državama koje su bile ugrožene, a da pri tome nisu vodile računa o vlastitim interesima. Spomenut ću samo slučaj Armenije. Da bi Rusija reagirala u korist Sjeverne Koreje, a da pri tome ne vodi računa o svojim interesima, teško je zamislivo.

Predsjednik Putin početkom lipnja iznio je, kako ga je nazvao ‘mirovni prijedlog‘, a koji je u suštini poziv Ukrajini na predaju. Prema vašem sudu, kako će se odvijati buduća dinamika sukoba u Ukrajini, posebice na relaciji Zapad-Rusija?

Ruska agresija na Ukrajinu definitivno je početak promjena u međunarodnom poretku. Taj poredak nakon raspada hladnog rata bio je dominantno pod utjecajem zapadnih vojnih, sigurnosnih, političkih i ekonomskih struktura i ideologija. Rusija je već ranije bila usmjerena prema otporu zapadnoj dominaciji te reviziji tog poretka, kao uostalom i Kina. Napetosti su se pojavljivale na političkom i ekonomskom području, te povremeno na vojnom, ali se sve odvijalo u relativno kontroliranim natjecateljskim uvjetima bez prevelikih iznenađenja.  

Intervencija u Gruziji 2008. i aneksija Krima 2014. godine pokazali su kako igra ulazi u nove forme čije se posljedice teško mogu sanirati diplomacijom što se na kraju i pokazalo. Reakcija na intervenciju u Gruziji bila je relativno mlaka, a nakon aneksije Krima jača, ali opet bez učinka na ponašanje Rusije, koja je nakon prikrivene agresije 2014. godine s „malim zelenima“ otvoreno napala Ukrajinu što je bio akt urušavanja globalnog poretka i otvaranja novog razdoblja u međunarodnim odnosima. Trenutno se u tom poretku mogu identificirati dvije protivničke strane: zapadne države koje pomažu Ukrajini i države koje nisu osudile agresiju i pomažu na različite načine Rusiji. Postoji i treća skupina država iz tzv. Globalnog juga koje smatraju kako se radi isključivo o europskom regionalnom sukobu koji nema previše veze s njima. 

Podjela svijeta najjasnije se vidjela na pokušaju da se u Švicarskoj organizira mirovna konferencija gdje su Kina i Rusija učinile velike napore kako bi ograničili  uspjeh, odnosno doseg te konferencije. Bilo je odmah jasno da ta konferencija ne može donijeti mir, ali je trebala poslati jasnu poruku većine država svijeta što misle o agresiji na Ukrajinu. Zapad je učinio sve da ta konferencija poluči određeni uspjeh. Može se reći da je rezultat relativno neriješen. Prije početka konferencije predsjednik Putin njezine je eventualne dosege ‘prekrio‘ svojim mirovnim prijedlogom koji je praktički poziv na predaju Ukrajine.

Rusija u posljednje vrijeme često ističe da je spremna na pregovore, za sada pod njezinim uvjetima, a Putin još k tome dodaje da nema s kime pregovarati jer Zelenski istekom mandata više nije legitimni predsjednik Ukrajine. Upitno je koliko je Rusija uopće spremna na pregovore bez obzira što stalno ističe svoje prijedloge. Ključna točka preokreta prema pregovorima vjerojatno će biti odluka Ukrajine da na budućim mirovnim konferencijama sudjeluje i Rusija, što bi moglo voditi i prema novim izravnim pregovorima Ukrajine i Rusije.

Da li Putinove pozive ne pregovore gdje kao uvjet postavlja i ukidanje svih zapadnih sankcija možemo tumačiti kao znak zamora Rusije ovim ratom, pa čak i njenom slabošću?

Nakon dvije i pol godine vjerojatno postoji određena razina zamora, društvenog, političkog, ekonomskog, pa i vojnog. No, takvi režimi kao što je ruski to neće priznati, a svaki pokušaj unutarnjeg otpora daljem ratovanju vrlo učinkovito će spriječiti. Uvjet ukidanja sankcija je neizvediv u ovome trenutku, a ako i to postane jedan od elemenata za postizanje mira, sankcije se neće ukinuti preko noći. Zapad sigurno neće odustati od svih sankcija jer bi to značilo nagraditi agresora. To je potpuno protivno onome što su bili alati pritiska na države koje su remetile međunarodni poredak.

Međutim, i ostale točke iz Putinova prijedloga nemoguće je realizirati bez vojne pobjede. Kad bi to stvarno bio ozbiljan prijedlog za zaustavljanje agresije, može ga se promatrati kao postavljanje početne visoke cijene kako bi se tijekom pregovora došlo do održivog kompromisa koji bi zadovoljio ruske interese. Ukrajina također ima maksimalne uvjete, pitanje je samo koje bi to bile točke kompromisa koji ne bi poremetio povelju UN-a, europski i međunarodni poredak i koji ne bi bio dugoročni zamrznuti sukob s velikim potencijalima ponovne erupcije.

Kompromis koji bi izrodio održivo mirovno rješenje za sada nije moguć?

Iz ovog ruskog prijedloga mogao bi se potencijalno realizirati neutralni status Ukrajine. To je, uostalom, na stolu bilo i ranije. Time bi se eliminirala bojazan od NATO-a na granici Rusije koju Moskva stalna ističe, iako se ulaskom baltičkih država u članstvo NATO već nalazi na ruskoj granici. No, zbog brojnih geostrateških, političkih, pa i povijesnih razloga Rusija ne može dopustiti da Ukrajina u potpunosti bude u zapadnoj sferi utjecaja.

Rusija želi neutralnu i slabo naoružanu Ukrajinu, što bi moglo značiti da će opet u budućnosti biti laki plijen. Oko odgode donošenja odluke o ulasku Ukrajine u NATO za određeni broj godina mogao bi se postići kompromis, ali predaja sve četiri ukrajinske regije je potpuno neprihvatljiva za Ukrajinu u ovome trenutku. S druge strane, vojno izbacivanje ruskih snaga sa cijelog teritorija Ukrajine u kratkom vremenu čini se malo vjerojatnim.

Predaja sve četiri regije bila bi i ponižavajuća.

Apsolutno. U ovom trenutku previše pozornosti pridajemo onome što se događa na ratištu, a premalo onome što se događa u ukrajinskoj politici i društvu. Sigurno bi to ojačalo radikalne snage u ukrajinskom društvu, u smislu isključivog neprijateljstva prema Rusiji. To bi dovelo do formiranja političkih platformi koje bi tražile povrat tog teritorija i to bi dugoročno značilo da bi se Ukrajina našla u situaciji jačanja radikalnih političkih platformi i potencijalnog ugrožavanja demokratizacijskih procesa koji su preduvjet za integraciju u zapadne asocijacije, odnosno podršku Zapada.

Na prošlim izborima za Europski parlament svjedočili smo usponu desnih i populističkih stranaka. Je li to posljedica određenog zamora europske javnosti sukobom u Ukrajini?

To što se dogodilo na europskim izborima nije nešto posebno dramatično, iako jest upozoravajuće. Istraživanja javnog mnijenja prije izbora ukazivala su i na veće jačanje desnice. Tradicionalne stranke, prije svega Europska pučka stranka, prošla je bolje nego na prošlim izborima, socijalisti su dio mjesta izgubili, a najveći pad dogodio se u liberalnoj grupaciji u kojoj su francuski parlamentarci iz Macronove političke platforme imali značajan utjecaj. To je posljedica specifične francuske unutarnje političke situacije. Teško je vjerovati da će se u Europskom parlamentu formirati jedan desni politički blok koji će presudno utjecati na europske politike jer i među njima postoje ozbiljne razlike. No, vjerojatno će se suradnja događati na nekim pitanjima što ne bi trebalo biti jako zabrinjavajuće.

Više me brine manjak liderstva u Europskoj uniji, a okružuju nas veliki izazovi. Sljedećih pet godina bit će ključni za Europsku uniju da se definira u globalnom kontekstu i pri tome ne mislim samo na bojazan od ishoda predsjedničkih izbora u SAD-u. Politika Bidena i Trumpa prema Europi nije značajno različita. SAD će sigurno, bez obzira tko pobijedio u studenome, voditi politiku koja je odvojena od interesa Europe. To je jedna vrsta povijesnoga loma koji će dovesti do toga da će Europa, ako ne definira svoju strategiju, ući u razdoblje pada globalne moći, pa čak i pada ekonomske moći što je temelj ukupne europske moći. U tom sam smislu poprilično zabrinut u kojem ćemo smjeru ići.

Je li Europa u začaranom krugu; u multilateralnom svijetu gubit će sve više na važnosti, a preduvjet jačanja na globalnom planu je pak dublja integracija koja u ovom trenutku nije moguća?

Da, možemo tako reći. U ovom trenutku je teško prepoznati što bi to dovelo do boljeg funkcioniranja Europske unije, odnosno prepoznavanja koji su to strateški interesi i kako ih ostvariti. Međutim, svijet se mijenja i globalizacija kakvu poznajemo više neće biti proces koji generira koristi samo nekima. Svijet će se u narednim desetljećima vjerojatno više strukturirati regionalno. Tu vidim šansu za Europu da to konačno shvati, da ne teži strateškim konceptima globalne moći ili stvaranja neke vrste ravnoteže moći, već da se okrene sebi i vodi računa što se događa u neposrednom europskom okruženju.

Uostalom, cijela konstitucija Europske unije utemeljena je na konceptu multilateralizma. On funkcionira kad prevladavaju koncepti suradnje u međunarodnim odnosima, a sada imamo praktički novu blokovsku podjelu u međunarodnim odnosima. Znamo kojem bloku pripadamo, ali postoje i napukline u tom bloku. Promjena globalnog poretka koja se događa ne mora nužno biti štetna za EU. Čini mi se da je EU u jako reaktivnom modu; ne upravlja i ne potiče procese oko sebe, a reagira na njih, i to često s neadekvatnim alatima čime čak i produbljuje te krize.

Drugo velike svjetsko žarište je rat u pojasu Gaze. Izrael je izgubio velik dio podrške svjetske javnosti zbog načina na koje vodi operacije u tom području. Postoji li potencijal većeg prelijevanja sukoba na Bliskom istoku?

Definitivno postoji, tu prije svega mislim na Libanon jer je Izrael očito ušao u ratno stanje i dio tamošnje politike nastoji iskoristiti situaciju i emocije koje je izazvao pokolj Hamasa da bi ostvario radikalne političke interese koji će izazvati nove nasilne posljedice na bliskoistočnom području. U izraelskoj vladi postoje ljudi koji bi se htjeli jednom zauvijek obračunati s Hezbollahom koji djeluje u Libanonu, a znamo od 1948. da vojni sukobi na bliskoistočnom području nisu rezultirali rješenjem, već potpuno novim neprijateljstvima i još složenijom situacijom.

Izrael ne gubi samo podršku u svijetu, već i premijer Netanyahu gubi podršku u izraelskom društvu. Postoje ozbiljne kritike unutar Izraela kako se pristupilo toj operaciji i da cilj nije oslobađanje talaca već nešto drugo što produžava sukob, produbljuje neprijateljstava i stvara nove obrasce neprijateljstava na Bliskom istoku. Možemo reći da je od listopada prošle godine do danas američka administracija učinila ogromne napore - uz Kinu i Saudijsku Arabiju, koje također pokušavaju pridonijeti smirivanju situacije - kako se taj sukob ne bi prelio i doveo do potpunog kaosa na Bliskom istoku. Ako do tog kaosa dođe, ne postoji sila koja bi ga mogla zaustaviti, a to bi moglo imati ogromne posljedice, prije svega za Europu, ali i cijeli svijet.

Manji broj država je već priznao, odnosno najavio da će priznati Palestinu. Je li to dobar smjer prema postizanju trajnog mira ili dolijevanje ulja na vatru?

Od modela ‘dvije države na jednom teritoriju‘ očekivalo se da će donijeti rješenje gdje će palestinska i izraelska država živjeti kao susjedi bez neprijateljstava. Taj model radikalne skupine u Izraelu i među Palestincima ne priznaju. Radikalne skupine s obje strane imaju isključivi cilj; teritorij je naš, svi drugi se moraju iseliti na ovaj ili onaj način. To priječi bilo kakvu mogućnost dogovora. Još smo jako daleko od realizacije tog modela, morala bi se promijeniti i politička situacija.

Vidjet ćemo kakav će biti status Hamasa nakon ovoga sukoba, hoće li nestati, a neke druge snage unutar palestinskog korpusa preuzeti ‘vlasništvo‘ nad mirovnim modelima. Valja vidjeti i što će se događati u Izraelu, hoće li Netanyahu s radikalnim elementima i dalje imati podršku izraelskog društva. Rješenje izraelsko-palestinskog sukoba zasigurno neće biti moguće bez međunarodnog angažmana.

Najveći geopolitički rizik za svijet ove su godine američki predsjednički izbori. Spomenuli ste da će SAD u odnosu s Europom gledati svoje interese. U slučaju Trumpove pobjede, što to konkretno znači?

Ako pobijedi, on će realizirati, pretpostavljam, neke stvari koje nije uspio u prvom mandatu. Nije odustao od MAGA (Make America Great Again), neće odustati, što je činio i predsjednik Biden, od daljnje ekonomske i političke konfrontacije s Kinom. Veći lom mogao bi se dogoditi u odnosu prema Europi i ruskoj agresiji na Ukrajini. Već sada u kampanji Trump najavljuje da bi rat zaustavio za 24 sata, u što je teško povjerovati. Iz njegovih se izjava čini da bi mogao biti popustljiviji prema Rusiji i da bi mogao jačati pritisak na Ukrajinu da pristane na određene ustupke. To nije u interesu ni Ukrajine i Europske unije.

Znamo njegove stavove prema Europljanima za koje kaže kako premalo ulažu u svoju obranu, da ih Amerikanci brane i da moraju platiti tu uslugu. Jako se hvali da je njegova zasluga što su europske članice NATO-a podigle izdvajanja za obranu na dva posto BDP-a što je vrlo nategnuta teza. Još je 2014., dok nije ni bio predsjednički kandidat, donijeta preporuka unutar NATO-a o podizanju izdvajanja. Trump je prekinuo pregovore o trgovinskom sporazumu s EU-om, ali po tom pitanju ni Biden nije ništa učinio, a teško je očekivati da bi i vjerojatna demokratska kandidatkinja Kamala Harris, ako pobijedi, značajno mijenjala odnose prema EU. Problem je, kao što sam ranije rekao, što sa europske strane ne postoje lideri koji će reći ‘trebamo se osvijestiti, predstoje nam ozbiljna vremena‘. I jasno odrediti koji su to parametri za jačanje savezništva, odnosno koje su to prijetnje budućoj suradnji i kako ih prevladati.

Koliko Trump može dodatno zaoštriti ekonomske odnose s Kinom, a da to ne izazove negativne posljedice po američko gospodarstvo?

Promatrajući njegove najave u kampanji, to bi svakako moglo naštetiti američkim ekonomskim interesima. Trump kao predsjednik nije posebno iskusan u vanjskoj politici, ali ima mnogo više iskustva u ekonomskom području i bit će mu zasigurno važno promijeniti trendove u gospodarstvu jer u svojoj kampanji jako ističe neuspješnost gospodarske politike Bidenove administracije. Znamo da američki predsjednici gube podršku kad se pogoršava ekonomska situacija građanima SAD-a. S obzirom da mora postići relativno brzi uspjeh, neće vući poteze koji bi mogli naštetiti ekonomskim interesima SAD-a.

On će prijetiti kao i prije, predlagati rješenja koja je gotovo nemoguće realizirati te često šokirati dio domaće i svjetske javnosti svojim najavama. U prošlom mandatu imao je oko sebe ljude u administraciji koji su imali drugačija mišljenja o nekim njegovim idejama, pa su ga uspjeli uvjeriti u pogubnost istih. Ako pobijedi, njegova nova administracija izgledala bi poprilično drugačije i u njoj bi se mogli naći mnogi koji bi zdušno pristupili realizaciji njegovih ideja, odnosno oni koji su još radikalniji od njega u nekim pitanjima. A to bi onda moglo dovesti i do negativnih gospodarskih i političkih posljedica.

Kina s državama istoka Europe održava suradnju kroz format ‘16+1‘. Kineski predsjednik Xi Jinping nedavno je posjetio Beograd, kako tumačite taj posjet? Hoće li jugoistočna Europa postati Kini još zanimljivija?

Regija će zasigurno biti zanimljiva Kini jer na ovom području još ne postoji snažan utjecaj Europske unije. Kina nije ušla samo u države zapadnog Balkana, već i u vrlo bitne infrastrukturne projekte i u drugim državama, poput stavljanja dijela lučkih kapaciteta u Grčkoj pod svoju kontrolu. Zanimljiva im je i gradnja željezničke pruge preko Sjeverne Makedonije i Srbije prema Mađarskoj, tako da ulaze i u srednju Europu. Prema tome, njihov interes za jačanje utjecaja sigurno neće prestati što najbolje pokazuje i posjeta Francuskoj, Srbiji i Mađarskoj.

Rekao bih da je Xiju bilo mnogo važnije prije Beograda otići u Pariz, pri čemu koristi neslaganje Francuske i Njemačke oko ekonomske suradnje s Kinom. Sam povod njegova posjeta nije nešto zbog čega bi kineski predsjednik napuštao svoju državu, pa ga zato treba promatrati u kontekstu vanjske politike Kine koja pažljivo promatra i analizira slabosti EU te prilagođava svoje interese.

Posjet Beogradu i Budimpešti nije bio usputni, ali je bio u drugom planu, iako s jakom političkom porukom u kontekstu jačanja utjecaja u području jugoistočne Europe. Srbija je nevažna za Kinu po veličini tržišta, ali je važna zbog geostrateškog položaja. Mađarska je pak članica EU-a s prilično različitim stavovima od većine, kako prema ruskoj agresiji, ali i prema Kini. Kad su najavljene carine na kineske automobile, Kina je odmah najavila gradnju tvornice u Mađarskoj. Xi Jinping je ovim posjetom Europi odradio nekoliko bitnih vanjskopolitičkih, ali i geopolitičkih interesa koje su jako važni Kini.

Kineska diplomacija je takva, vrlo je studiozna, ne zalijeće se, a kad pokrene određeni potez, on ima jasnu simboliku i poruku. Iz ovog posjeta to se najbolje vidjelo i možemo očekivati sve jaču njihovu prisutnost u ovom dijelu Europe.

22. studeni 2024 03:36