Kad je ruski ministar obrane Sergej Šojgu nedavno sa zamjenikom zapovjednika Središnjega ruskog vojnog okruga pregledavao zaplijenjeno ukrajinsko oružje kod Avdijivke, gdje su se vodile žestoke borbe dok nije pala, jedna široj javnosti nepoznata tvrtka iz Pićna, iz središnje Istre, dobila je najbolju reklamu. Šojgu, pokazuje snimka, nije bio posebno impresioniran zaplijenjenim zapadnim oružjem kojim se koristila ukrajinska vojska. ‘Vidimo sad‘, kaže na snimci, ‘koliko je naš kalašnjikov napredan, ovo oružje ne može izdržati ruske napade i naše zime‘.
A onda je u ruke uzeo višestruki ručni bacač granata RBG-6 iz Pićna. ‘To je hrvatsko?‘ pitao je Šojgu, na što mu zamjenik zapovjednika potvrdno odgovara. ‘Aha‘, kaže zainteresirano. Prepoznao ga je očito, a nije ni čudo, jer se njime svojedobno na društvenim mrežama hvalila i specijalna jedinica ukrajinske vojske Kraken. Riječ je o oružju koje je u Ukrajinu stiglo sasvim legalno, u sklopu vojne pomoći iz Hrvatske, a koje se proizvodi u pogonu tvrtke za proizvodnju oružja M Adler u Industrijskoj zoni Pićan.
Dosad najbolja reklama
Direktor M Adlera Danijel Učkar nije bio raspoložen za razgovor s Liderovom novinarkom, samo je potvrdio ono što smo znali i sami, da su Šojguove riječi dosad najbolja reklama za tvrtku, i pozvao nas da mu pošaljemo službeni upit – na koji nije odgovorio. Očekivano, zapravo. Proizvodnja oružja, ma koliko bila legalna i isplativa, nije nešto što se gura u mainstream. Premda se tvrtke koje proizvode oružje drže podalje od šire javnosti, hrvatska vojna industrija nema što skrivati. Živahna je to gospodarska grana s potencijalom koji nadilazi proizvodnju vojne opreme, što je još jedna stigma koju treba razotkriti.
Ne proizvodimo više samo uniforme i vojničke čizme. U proizvodnji oružja i opreme za pješadiju ne stojimo ništa lošije od nekih drugih europskih zemalja, a dobra je vijest i da nudimo nova rješenja za vojnu industriju zahvaljujući dvojnoj uporabi (civilnoj i vojnoj), ali i igranju s umjetnom inteligencijom. Upravo su te dvije stavke ključan segment razvoja te industrije u budućnosti, tzv. sveti gral, razvoj nečega što je isplativo i za civilni sektor i za vojsku iz prstohvat umjetne inteligencije.
Gura i geostrateška dinamika
Osim toga, promijenila se geostrateška dinamika koju je zacementirao kraj hladnog rata (i za naše podneblje kraj ratnih sukoba na cijelom Balkanu). Otkad je počeo rat u Ukrajini, nijedna europska zemlja više se ne osjeća sigurnom pa se i od europskih birokrata i od državnika diljem kontinenta može čuti da je potrebno više ulagati u obranu i vojsku. Naoružavati se treba u miru, u ratu je i prekasno i preriskantno, što Hrvatska dobro zna. A zna da je i skupo, pogotovo kad imaš sankcije na uvoz oružja.
Da je stvar ozbiljna, pokazuje i zahtjev Europskih pučana da Europska komisija u sljedećem sazivu dobije i posebnog povjerenika za obranu koji bi predvodio obrambenu suradnju i snaženje obrambene industrije. Osim toga, sve se glasnije spominju čak i vojne obveznice koje bi izdavale europske financijske institucije, a sve to daje naslutiti da će posla za vojnu industriju diljem Staroga kontinenta, pa tako i u Hrvatskoj, biti sve više.
Većini prihodi rastu
Ima ga, barem u Hrvatskoj, već sada. Iako prihodi većine igrača na tom tržištu zbog Ukrajine rastu, svi čekaju nove ugovore koji bi trebali pokazati spremnost europskih zemalja da se nose s opasnostima koje mogu i ne moraju biti samo deklarativne.
Kome najviše rastu prihodi, tko probija sve rekorde, tko bi mogao naoružati cijelu našu vojsku da mobiliziramo 100.000 vojnika, tko već izvozi u Ukrajinu, ali i Baltičke zemlje koje su se osjetile ozbiljno ugroženima i tko su nove nade hrvatske vojne industrije, premda u biti proizvode nešto što je zanimljivo civilnom sektoru, pročitajte u tiskanom ili digitalnom izdanju tjednika Lider.