Za skok Hrvatske na ljestvici konkurentnosti najprije treba čestitati privatnom sektoru

Treba pohvaliti i ministra financija, koji je u proteklom razdoblju napravio nekoliko krugova porezne reforme. Sad je čas da mu vrh Vlade dopusti da provede stvarne reforme – u trenucima koji su danas posve drukčiji nego 2019. kad se provodila zadnja reforma poreznog sustava

U sjeni rasta galopirajuće inflacije, rasta cijena energenata, hrane i građevinskog materijala te invazije pomahnitalog ruskog predsjednika na Ukrajinu, utopila se vijest da je Hrvatska značajno skočila na ljestvici međunarodne konkurentnosti koju svake godine priprema International Institute for Management Development (IMD) iz švicarskog grada Lausanne.

Osim gore navedenih tema, u ovom dijelu godine sav fokus hrvatske javnosti tradicionalno je na brojanju turista te rezultatima nogometne reprezentacije u Ligi nacija kao svojevrsnoj pripremi za Svjetsko prvenstvo. I baš me ovo potonje zaintrigiralo da pokušam povući paralelu.

Kad rezultati reprezentacije krenu u lošem smjeru kao što je to bilo prije par tjedana, odmah se krene drvljem i kamenjem po treneru, analiziraju se podaci o kretanjima igrača po terenu, pretrčanim kilometrima, statistici ozljeda, broju uspješnih dodavanja i dobivenih duela, broju dosuđenih prekršaja i kartona. Kolege Zlatko i Ivan iz SofaScorea ponude ljudima milijune dostupnih podataka iz kojih pravi znalci, ali i strastveni amateri, izvuku stotine zaključaka.

S druge strane, prije par dana smo dobili od IMD-a zaista veliku količinu korisne usporedne gospodarske statistike, svojevrsni SofaScore za Svjetsko gospodarsko prvenstvo, na kojem smo trenutno 46. od 63. ekonomske reprezentacije i 31. u regiji Europa-Bliski Istok-Afrika.

Prvo što se može vidjeti je da je Hrvatska u prošloj godini napravila zaista veliki skok od čak trinaest mjesta! Bilo bi najjednostavnije reći da je to u ovom trenutku kombinacija doprinosa zaposlenika kao igrača, poduzetnika kao trenera, države kao nogometnog saveza, a ponešto i sudaca tj. IMD koji su malo prilagodili metodologiju.

Ovako bismo to postavili da nemamo detaljniju statistiku i da smo kao nacija zadovoljni s dolaskom na Svjetsko prvenstvo i ispadanjem u skupini. Međutim, nije tako. Slažete li se? Ovaj put imamo statistiku i stvari su puno jasnije.

Od četiri glavne kategorije, najbolje stojimo u kategoriji 'Economic Performance' gdje smo zauzeli točno sredinu ljestvice, a najveći pozitivni pomak smo napravili u kategoriji 'Business Efficency' gdje smo se popeli za čak trinaest mjesta.

Fokusirat ću se na četiri stvari koje pomalo iskaču.

1. Javne financije i socijalna prava su čvrsto postavljena.
2. Prilično smo loše ocijenjeni u segmentu tržišta rada te u parametru zaposlenosti.
3. Tradicionalno nas muči privlačenje stranih investicija tj. pogled izvana
4. Anketni odgovori ukazuju na trajnu samokritičnost poduzetnika i poslodavaca prema samima sebi.

Vrlo otvoreno treba primijetiti da je hvalevrijedna odluka o ulasku u eurozonu, koji Vlada na čelu s ministrom financija i guvernerom središnje banke postojano vodi zadnjih godina te da je ta operacija pridonijela značajnom rastu kategorije 'Government Efficiency', a svakako su i pandemijske mjere pomogle da se održi gospodarstvo. Međutim, Hrvatska nije uspjela postati atraktivna za strana ulaganja, a i struktura domaćih ulaganja je takva da ne možemo reći da smo postigli konkurentnost na temelju investicija.

Naime, kad pogledamo visinu privatnih i javnih ulaganja u odnosu na BDP, Hrvatska je druga u EU po udjelu javnih, a tek devetnaesta po udjelu privatnih ulaganja. Strane investitore odbijaju neučinkovito pravosuđe, birokratiziranost lokalne i javne uprave, slaba dostupnost radne snage i opterećenje plaća visoko obrazovanih.

Domaći poduzetnici i poslodavci okupljeni u HUP-u su već u više navrata tražili bitno bolji Zakon o poticanju ulaganja jer su nam primjerice pragovi za ulazak u sustav poticaja previsoki pa to odbija investicije industrija temeljenih na znanju, istraživanju i razvoju. Istovremeno, držeći se postulata o multiplikaciji radnih mjesta, prijedlog Zakona o poticanju ulaganja nikako ne ide na ruku robotizaciji i implementaciji industrije 4.0 (a uskoro i 5.0). Kao indikator, ICT sektor je tek treći po broju prihvatljivih investicija, što nije baš slučaju u drugim zemljama tranzicijske EU.

Ponajviše prilika za zdravi i održivi rast na ovoj ljestvici konkurentnosti krije su u dva možda i najznačajnija parametra koji se tiču ljudskih potencijala. Jedan je tržište rada za koje nam treba puno fleksibilniji i moderniji Zakon o radu koji će odgovoriti na situaciju u kojoj je nezaposlenost rekordno niska, Hrvatska čak četvrta zemlja EU po prijavljenom nedostatku radnika, a ulazak u Schengen nam donosi potencijalno novi val iseljavanja te dnevne migracije izazvane zapošljavanjem izvan Hrvatske. Dakle, nova glavobolja za poslodavce.

Parametar zaposlenosti, u kojem Hrvatska uvijek tradicionalno loše stoji, s čak trećinom radno sposobnih ljudi koji nisu zaposleni, govori i nadalje da se ljudima rad ne isplati jer je rad opterećen velikim porezima i davanjima. Na žalost, porezni sustav i dalje potiče rentijerstvo, alternativne oblike prihodovanja u ugovornim odnosima sa firmama koji su registrirane negdje u inozemstvu i nestrukturirane vidove turizma kroz kratku ljetnu sezonu. Podaci koje je IMD objavio potvrđuju da su članice HUP-a zaista dobro prepoznale kronični problem hrvatskog gospodarstva i da su odlično reagirale s prijedlogom za smanjenje opterećenja plaća koji bi trebao pomoći da se u zemlji zadrže i privuku visokokvalificirani ljudi time što bi im se povećala neto primanja na temelju smanjenja poreznih i ostalih davanja tj. doprinosa.

Naime, kad vam država 'skine' 42 posto od iznosa koliko poslodavac uplati za vašu plaću, a zatim vam se kroz potrošnju 'otkine' još 20 posto što je ekvivalent porezu na dodanu vrijednost, ispada da od vašeg rada najviše profitira državni proračun. S obzirom da inflacija galopira te da smo doživjeli porazni rezultat popisa stanovništva, nedostatak radne snage i činjenicu da ćemo uskoro biti skroz integrirani u EU tržište rada, više nema vremena za odgađanje rasterećenja rada. Ako se odmah ne naprave prilagodbe poreza i doprinosa koje su predložili ekonomski stručnjaci i radna skupina od čak 40 HUP-ovih poduzetnika te se ne krene u strukturne reforme neučinkovitog zdravstvenog sustava, skupe i nabujale lokalne samouprave i državne administracije, dovodimo u pitanje opstojnost.

Za razliku od vremena prije pandemije, ne može se više populistički govoriti da su prosječne plaće nisko oporezovane ili da dvije trećine obveznika ne plaća porez na dohodak kad znamo da se s druge strane inženjerske, liječničke, znanstveničke i ine plaće jako visoko oporezuju, a da se u obveznike poreza na dohodak ubrajaju i penzioneri pa brojka onih koji ne plaćaju porez izgleda jako visoka. Također, više se ne može zabiti glava u pijesak pa zanemariti da visoko obrazovani ljudi već sutra mogu otvoriti paušalni obrt i raditi za nekog stranog naručitelja koji iz dana u dan agresivno napadaju na programere, inženjere, dizajnere, marketinške stručnjake, pritom plaćajući gotovo zanemarive doprinose za solidarne mirovine ili zdravstvo.

Trenutna pozicija na ljestvici konkurentnosti je svakako rezultat na kojem prvo treba čestitati poduzetnicima i zaposlenicima u privatnom sektoru jer su oni ponajviše djelovali da se ojača izvoz, poveća produktivnost i održe razine cijena koje su bile vrlo kompetitivne prošle godine. U drugom redu treba pohvaliti ministra financija koji je u proteklom periodu napravio par krugova prilagodbi poreznog sustava, tzv. par krugova poreznih reformi, koji su primarno rasterećivali zaposlenike, a pomalo i poduzetnike, te polučili pozitivan rezultat za proračun.

Međutim, sad je došao trenutak da sam vrh Vlade ne bi smjeli ministra financija ostaviti na vjetrometini, uskratiti mu političko zaleđe i ne dopustiti da provede stvarne reforme u trenucima koji su danas bitno drugačiji nego 2019. kad se radila zadnja reforma poreznog sustava.