Zahtjevi koje je HNB postavio bankama vrlo su razumni

Dug je zao drug! U to smo se mogli uvjeriti mnogo puta u posljednjih tridesetak godina. Godine 1999. recesiju je izazvao privatizacijski dug. Nakon 2008. dug privatnog sektora, građana i inozemni dug banaka, a poslije i visok javni dug, hranili su šestogodišnju recesiju. Onda je došao švicarski franak, koji je proizveo politički i pravni kaos.

Možda slučajno, ali nakon 2015. u Hrvatskoj se nije dogodila nijedna veća inozemna proizvodna investicija. Zato se 2017. dogodio relativno najveći bankrot/sanacija ikad i igdje. Kako vidimo, Hrvatska ima jako loših iskustava s dugom.

Srećom, čini se da smo iz tih iskustava nešto i naučili. Politike zaduživanja države, banaka i gospodarstva posljednjih su desetak godina prilično oprezne. Omjer javnog duga prema BDP-u pada već petu godinu zaredom, a padao je i prije pandemije. Hrvatska je s projekcijom za kraj 2025. od 55 posto javnog duga prema BDP-u među manje zaduženim zemljama EU-a.

Tako je otvoren fiskalni prostor, ako opet bude potrebno, kao na primjer 2020. Inozemni dug također nije problem. Hrvatska je neto kreditor u odnosima s inozemstvom, i to s obilatih deset posto BDP-a.